Svrha
Crkve je slava Božja i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnoga
prokletstva, sudbine koja očekuje one koji umru u smrtnome grijehu.
Za spasenje ljudi je naš Gospodin prikazao svoju otkupiteljsku Muku.
Gospa nas je na to podsjetila u Fatimi: prva tajna, koja je priopćena
troje pastira 13. srpnja 1917., započela je strašnom vizijom mora
paklenskih vatri. Da im Gospa nije obećala da će ih uzeti u nebo –
piše sestra Lucija – vidioci bi bili umrli od šoka i straha.
Gospine riječi su uznemirujuće i oštre: ,,Vidjeli ste pakao u koji
idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi utemeljiti u
svijetu pobožnost mome Bezgrješnome Srcu”. Godinu prije toga
naučio je fatimski anđeo tri mala pastira ovu molitvu: ,,O moj
Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja,
dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje
milosrđe”.
Isus
neprestano govori o ,,geheni” (paklu) i o
neugasivome ognju (Mt 5,22; 13, 42; Mk 9, 43-49) koji je predviđen
onima koji se odbiju obratiti čak i na kraju svojih života. Ta prva
vatra, duhovna, znači lišenost posjedovanja Boga. To je najstrašnija
kazna i ono u čemu se zapravo sastoji pakao, budući da smrt
razrješuje zemaljske spone duše, koja žudi svom svojom snagom
doseći Boga, ali to ne može ako je slobodno odabrala odijeliti se
od Njega putem grijeha.
Druga
kazna je ona otajstvena gdje duša ne trpi metaforičku, nego stvarnu
vatru, koju neizbježno prati duševna koja se sastoji u gubitku
Boga. Nadalje, budući da je duša besmrtna, zaslužena kazna za
smrtni grijeh bez pokajanja traje koliko i sama duša, tj. zavijek,
vječno. Taj nauk je definirao IV. lateranski sabor, II. lionski,
firentinski i tridentski. U uredbi Benedictus Deus od 19. siječnja
1336. papa Benedikt XII. osuđuje zabludu svoga prethodnika Ivana
XXII. o blaženome gledanju potvrđujući: ,,Definiramo da prema
općem Božjem određenju, duše koje umru u postojećem smrtnom
grijehu, odmah poslije svoje smrti odlaze u pakao, gdje će biti
mučene paklenskim mukama” (Denzinger-Hünermann
1002).
29. ožujka 2018., na Veliki četvrtak, objavljen je u dnevnim novinama
La Repubblica intervju koji je za taj list dao papa Franjo. Intervju
je uobičajeno vodio Eugenio Scalfari. Postavio mu je pitanje:
,,Nikada mi niste govorili o dušama koje su umrle u grijehu te će
ići u pakao u kome će vječno trpjeti. Govorili ste mi o dobrim
dušama, koje će ući gledanju Boga. Ali što je sa zlim dušama?
Gdje će one biti kažnjene?”
Papa
Franjo odgovara: ,,One ne budu kažnjene. One koje se pokaju,
zadobivaju oproštenje od Boga i ulaze u skupinu duša koje ga
promatraju, a one koje se ne pokaju te im se ne može oprostiti,
nestaju. Nema pakla, postoji samo nestanak grešnih duša.”
Način
kako te riječi zvuče, predstavlja krivovjerje (herezu). Nemir koje
su one prouzročile već se počeo širiti svijetom kada je
Vatikanski tiskovni ured intervenirao priopćenjem u kome čitamo:
papa Franjo ,,je nedavno primio osnivača časopisa La Repubblica u
osobnome susretu povodom Uskrsa, a da mu nije dao intervju. Ono o
čemu se izvješćuje u današnjem članku je plod rekonstrukcije u
kojoj nisu citirane točne riječi koje je Papa izgovorio. Nijedan
citat u spomenutome članku ne treba, stoga, smatrati vjernom
transkripcijom riječi Svetoga Oca.”
Ne
radi se onda o intervjuu, nego o privatnome razgovoru za koji je Papa
dobro znao da bi se mogao pretvoriti u intervju, budući da se to već
dogodilo u prošla četiri susreta sa Scalfarijem. I ako – unatoč
kontroverzijama koje su uzrokovali prijašnji intervjui s novinarom
La Repubblice – papa ustraje držati ga svojim omiljenim
sugovornikom, to znači da Papa putem tih intervjua želi vršiti
vrstu katoličkoga učiteljstva putem masovnih medija, što vodi do
neizbježnih posljedica.
Nijedna
izjava – govori Sveta Stolica – ne treba se držati vjernim
prijepisom, ali nijedan sadržaj iz intervjua nije zanijekan. Na taj
način ne znam je li i koji je dio Bergogliove misli bio pogrešno
protumačen. U pet godina svoga pontifikata, Franjo nije nijedan
jedini puta spomenuo pakao kao vječnu kaznu za duše koje umiru u
grijehu. Kako bi razjasnio svoju misao, Papa ili Sveta Stolica
trebali su potvrditi javno nauk Crkve, pokrivši sve točke intervjua
u kojima je on bio zanijekao. To se, nažalost, nije dogodilo i
ostaje nam dojam da vijest iz La Repubblice nije lažna vijest, nego
namjerni nacrt da bi se povećala zbunjenost kod vjernika.
Teza
u kojoj je vječni život predviđen za pravedne, dok zli nestaju, je
drevno krivovjerje koje niječe ne samo postojanje pakla, nego i
besmrtnost duše kao definiranu istinu vjere na V. lateranskome
saboru (Denzinger-Hünermann 1440). To
bizarno mišljenje prihvatili su socinijanci, liberalni protestanti,
neke adventističke sljedbe te u Italiji valdenški pastor Ugo Janni
(1865.-1938.), teoretičar 'svekršćanstva' i veliki meštar
Mazzinijeve masonske lože u Sanremu.
Za
te autore je besmrtnost povlastica koju Bog dopušta samo dušama
pravednih. Sudbina duša okorjelih u grijehu nije vječna kazna, nego
potpuni gubitak postojanja. Taj nauk je još poznat kao 'opcionalna
besmrtnost' ili 'kondicionalizam', budući da drži da je besmrtnost
uvjetovana moralnim ponašanjem. Svršetak kreposnoga života je
vječno postojanje, a svršetak života osude je samoponištenje.
'Kondicionalizam'
se dobro slaže s evolucionizmom, budući da drži da je besmrtnost
postignuće duše, jedna vrsta ljudskoga uspona, slična 'prirodnoj
selekciji', koja uzrokuje da se niži organizmi preobraze u više.
Nalazimo se suočeni, barem implicitno, s materijalističkom idejom,
budući da je razlog za besmrtnost duše njezina duševnost: ono što
je duhovno, ne može se raspasti i oni koji tvrde da se može
rastaviti imputiraju duši materijalnu narav. Jednostavna i duhovna
supstanca poput duše ne može se izgubiti osim Božjom
intervencijom, ali to 'kondicionalisti' niječu jer bi to značilo
priznati kaznu pravednoga Boga koji nagrađuje i kažnjava u vremenu
i vječnosti.
Njihov
pojam isključivo milosrdnoga Boga umjesto toga pridaje čovjekovoj
volji sposobnost samoodređenja, da bira hoće li postati iskra koja
se gubi u božanskoj vatri ili biti ugašena u apsolutnome ništavilu.
Panteizam ili nihilizam su opcije koje su čovjeku preostale u toj
kozmologiji koja nema apsolutno nikakve veze s katoličkom vjerom i
zdravim razumom. Nadalje, za ateista koji je već uvjeren da nema
ništa nakon smrti 'kondicionalizam' uklanja mogućnost obraćenja
koje dolazi putem timor Domini: načela Mudrosti (Ps 110, 10) straha
Božjega, čijemu sudu neće nitko izbjeći. Samo vjerujući u
nepogrešivu pravednost Božju moći ćemo se prepustiti Njegovome
neizmjernome milosrđu.
Propovijedanje
konačne sudbine duša koje je Crkva sažela u četiri posljednje stvari
(smrt, sud, raj, čistilište) nikad nije bilo potrebnije nego u
današnjemu vremenu. Naša Gospa sama nas je htjela na to podsjetiti
u Fatimi, predviđajući da će zakazati pastiri, ali i uvjeravajući
nas da nikada nećemo ostati lišeni pomoći s Neba.
(Roberto
de Mattei, Corrispondenza Romana, 4. travnja 2018.)
Primjedbe
Objavi komentar