Papa Franjo i vječna sudbina duša


Svrha Crkve je slava Božja i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnoga prokletstva, sudbine koja očekuje one koji umru u smrtnome grijehu. Za spasenje ljudi je naš Gospodin prikazao svoju otkupiteljsku Muku. Gospa nas je na to podsjetila u Fatimi: prva tajna, koja je priopćena troje pastira 13. srpnja 1917., započela je strašnom vizijom mora paklenskih vatri. Da im Gospa nije obećala da će ih uzeti u nebo – piše sestra Lucija – vidioci bi bili umrli od šoka i straha. Gospine riječi su uznemirujuće i oštre: ,,Vidjeli ste pakao u koji idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi utemeljiti u svijetu pobožnost mome Bezgrješnome Srcu”. Godinu prije toga naučio je fatimski anđeo tri mala pastira ovu molitvu: ,,O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Isus neprestano govori o ,,geheni (paklu) i o neugasivome ognju (Mt 5,22; 13, 42; Mk 9, 43-49) koji je predviđen onima koji se odbiju obratiti čak i na kraju svojih života. Ta prva vatra, duhovna, znači lišenost posjedovanja Boga. To je najstrašnija kazna i ono u čemu se zapravo sastoji pakao, budući da smrt razrješuje zemaljske spone duše, koja žudi svom svojom snagom doseći Boga, ali to ne može ako je slobodno odabrala odijeliti se od Njega putem grijeha.

Druga kazna je ona otajstvena gdje duša ne trpi metaforičku, nego stvarnu vatru, koju neizbježno prati duševna koja se sastoji u gubitku Boga. Nadalje, budući da je duša besmrtna, zaslužena kazna za smrtni grijeh bez pokajanja traje koliko i sama duša, tj. zavijek, vječno. Taj nauk je definirao IV. lateranski sabor, II. lionski, firentinski i tridentski. U uredbi Benedictus Deus od 19. siječnja 1336. papa Benedikt XII. osuđuje zabludu svoga prethodnika Ivana XXII. o blaženome gledanju potvrđujući: ,,Definiramo da prema općem Božjem određenju, duše koje umru u postojećem smrtnom grijehu, odmah poslije svoje smrti odlaze u pakao, gdje će biti mučene paklenskim mukama” (Denzinger-Hünermann 1002).
29. ožujka 2018., na Veliki četvrtak, objavljen je u dnevnim novinama La Repubblica intervju koji je za taj list dao papa Franjo. Intervju je uobičajeno vodio Eugenio Scalfari. Postavio mu je pitanje: ,,Nikada mi niste govorili o dušama koje su umrle u grijehu te će ići u pakao u kome će vječno trpjeti. Govorili ste mi o dobrim dušama, koje će ući gledanju Boga. Ali što je sa zlim dušama? Gdje će one biti kažnjene?

Papa Franjo odgovara: ,,One ne budu kažnjene. One koje se pokaju, zadobivaju oproštenje od Boga i ulaze u skupinu duša koje ga promatraju, a one koje se ne pokaju te im se ne može oprostiti, nestaju. Nema pakla, postoji samo nestanak grešnih duša.

Način kako te riječi zvuče, predstavlja krivovjerje (herezu). Nemir koje su one prouzročile već se počeo širiti svijetom kada je Vatikanski tiskovni ured intervenirao priopćenjem u kome čitamo: papa Franjo ,,je nedavno primio osnivača časopisa La Repubblica u osobnome susretu povodom Uskrsa, a da mu nije dao intervju. Ono o čemu se izvješćuje u današnjem članku je plod rekonstrukcije u kojoj nisu citirane točne riječi koje je Papa izgovorio. Nijedan citat u spomenutome članku ne treba, stoga, smatrati vjernom transkripcijom riječi Svetoga Oca.

Ne radi se onda o intervjuu, nego o privatnome razgovoru za koji je Papa dobro znao da bi se mogao pretvoriti u intervju, budući da se to već dogodilo u prošla četiri susreta sa Scalfarijem. I ako – unatoč kontroverzijama koje su uzrokovali prijašnji intervjui s novinarom La Repubblice – papa ustraje držati ga svojim omiljenim sugovornikom, to znači da Papa putem tih intervjua želi vršiti vrstu katoličkoga učiteljstva putem masovnih medija, što vodi do neizbježnih posljedica.

Nijedna izjava – govori Sveta Stolica – ne treba se držati vjernim prijepisom, ali nijedan sadržaj iz intervjua nije zanijekan. Na taj način ne znam je li i koji je dio Bergogliove misli bio pogrešno protumačen. U pet godina svoga pontifikata, Franjo nije nijedan jedini puta spomenuo pakao kao vječnu kaznu za duše koje umiru u grijehu. Kako bi razjasnio svoju misao, Papa ili Sveta Stolica trebali su potvrditi javno nauk Crkve, pokrivši sve točke intervjua u kojima je on bio zanijekao. To se, nažalost, nije dogodilo i ostaje nam dojam da vijest iz La Repubblice nije lažna vijest, nego namjerni nacrt da bi se povećala zbunjenost kod vjernika.

Teza u kojoj je vječni život predviđen za pravedne, dok zli nestaju, je drevno krivovjerje koje niječe ne samo postojanje pakla, nego i besmrtnost duše kao definiranu istinu vjere na V. lateranskome saboru (Denzinger-Hünermann 1440). To bizarno mišljenje prihvatili su socinijanci, liberalni protestanti, neke adventističke sljedbe te u Italiji valdenški pastor Ugo Janni (1865.-1938.), teoretičar 'svekršćanstva' i veliki meštar Mazzinijeve masonske lože u Sanremu.

Za te autore je besmrtnost povlastica koju Bog dopušta samo dušama pravednih. Sudbina duša okorjelih u grijehu nije vječna kazna, nego potpuni gubitak postojanja. Taj nauk je još poznat kao 'opcionalna besmrtnost' ili 'kondicionalizam', budući da drži da je besmrtnost uvjetovana moralnim ponašanjem. Svršetak kreposnoga života je vječno postojanje, a svršetak života osude je samoponištenje.

'Kondicionalizam' se dobro slaže s evolucionizmom, budući da drži da je besmrtnost postignuće duše, jedna vrsta ljudskoga uspona, slična 'prirodnoj selekciji', koja uzrokuje da se niži organizmi preobraze u više. Nalazimo se suočeni, barem implicitno, s materijalističkom idejom, budući da je razlog za besmrtnost duše njezina duševnost: ono što je duhovno, ne može se raspasti i oni koji tvrde da se može rastaviti imputiraju duši materijalnu narav. Jednostavna i duhovna supstanca poput duše ne može se izgubiti osim Božjom intervencijom, ali to 'kondicionalisti' niječu jer bi to značilo priznati kaznu pravednoga Boga koji nagrađuje i kažnjava u vremenu i vječnosti.

Njihov pojam isključivo milosrdnoga Boga umjesto toga pridaje čovjekovoj volji sposobnost samoodređenja, da bira hoće li postati iskra koja se gubi u božanskoj vatri ili biti ugašena u apsolutnome ništavilu. Panteizam ili nihilizam su opcije koje su čovjeku preostale u toj kozmologiji koja nema apsolutno nikakve veze s katoličkom vjerom i zdravim razumom. Nadalje, za ateista koji je već uvjeren da nema ništa nakon smrti 'kondicionalizam' uklanja mogućnost obraćenja koje dolazi putem timor Domini: načela Mudrosti (Ps 110, 10) straha Božjega, čijemu sudu neće nitko izbjeći. Samo vjerujući u nepogrešivu pravednost Božju moći ćemo se prepustiti Njegovome neizmjernome milosrđu.

Propovijedanje konačne sudbine duša koje je Crkva sažela u četiri posljednje stvari (smrt, sud, raj, čistilište) nikad nije bilo potrebnije nego u današnjemu vremenu. Naša Gospa sama nas je htjela na to podsjetiti u Fatimi, predviđajući da će zakazati pastiri, ali i uvjeravajući nas da nikada nećemo ostati lišeni pomoći s Neba.

(Roberto de Mattei, Corrispondenza Romana, 4. travnja 2018.)

Primjedbe