subota, 27. svibnja 2017.

Je li papinska podjela ženidbenih ovlasti FSSPX-u sporna?


Nakon što je Bratstvo sv. Pija X. nepravedno osuđeno 1975. god., nadbiskup Lefebvre je nastojao sve učiniti da se ispravi nepravda. O tome nam on sam govori u svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja: ,,Sve smo pokušali pojasniti Rimu da se moramo vratiti držanju poštovanog Pija XII. i svih njegovih prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja smo doista sve pokušali. Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo puta slali otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora sa svim smo sredstvima pokušali protumačiti Rimu da aggiornamento, ova korjenita promjena koja se od koncila odvija u Crkvi, nije katolička i da se ne može ujednačiti sa stalnim crkvenim naukom
1983. godine u Bratstvu je nastala kriza kada su se od njega odcijepili sedevakantistički svećenici. Oni su zastupali rigoristička načela prema kojima su proglasili sve pape nakon Pija XII. svrgnutima i sve pokoncilske sakramentalne obrede nevaljanima. To je urodilo tvrdnjom da danas u svijetu više nema redovne hijerarhije, a samim time ni vidljive Crkve, što izravno vodi do heretičnog nijekanja jedne od bitnih oznaka Crkve. U jeku te krize iste godine mons. Lefebvre svoj stav prema crkvenim vlastima formulira na sljedeći način:
,,Osobno sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi, koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato su oni odlučili napustiti Bratstvo. Draga moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima Tradiciji.

Godine 1988. pregovori sa Svetom Stolicom nisu uspjeli jer je mons. Lefebvre – nakon potpisanog protokola, došao do zaključka da mjerodavni u Rimu nemaju iskrene nakane dopustiti posvećenje novih biskupa. Papa Ivan Pavao II. potom je izdao priopćenje da su biskupi zareditelji i novozaređeni biskupi izopćeni – tvrdnja koju osporava zakonik koji je donio sam Papa (kan. 1323) jer je mons. Lefebvre uistinu vjerovao u stanje nužde, što je bilo dovoljno da opravda izvršenje zabranjenog čina. Zbog tog papinog postupka je atmosfera očito zahladila, što je dovelo do dužeg prekida odnosa. Pomak se dogodio s novim papom Benediktom XVI. koji je 2007. priznao svakom svećeniku pravo da služi tradicionalni obred Mise (motuproprij Summorum Pontificum), a 2009. je sankciju izopćenja i službeno opozvao.

Tada su se razvili intenzivniji pregovori za regularizacijom Bratstva i za ispravljanjem nepravde koju je podržao i učinio Pavao VI., a još intenzivirao Ivan Pavao II. Samo po sebi za svakog katolika pozitivna vijest, jer tko ne bi želio da se ispravi šteta nanesena družbi koja je zaslužna za očuvanje tradicionalne latinske Mise? Ipak, i usred ovih pregovora javili su se izvjesni rigoristički glasovi (slični onima iz 1983.) koji su bili protiv bilo kakve vrste pregovora. To je bila skupina svećenika na čelu s biskupom Williamsonom prozvana 'Otpor', koji nisu štedjeli pera i sline da bi unosili pomutnju i napadali poglavara Bratstva, mons. Fellaya. Zbog tog su razloga i izbačeni te su dalje djelovali uglavnom kao slobodni igrači, budući da su anarhistički duh i dalje zadržali. Tako je došlo unutar njih do međusobnih podjela gdje su nastale načelno dvije stranke – jedna okupljena oko Williamsona (koji je kasnije zaredio još trojicu biskupa), a druga oko dvojice svećenika malo vrućijih glava (p. Hewkoa i Pfeiffera, koji su otvorili svoju bogosloviju, a +Williamson im ne želi rediti svećenike). Neki govore da ima još stranaka (jedan od svećenika – vlč. Kramer, smatra da je Benedikt još uvijek papa), a neki su od njih postali sedevakantisti.


Načela koja vode tzv. 'Otpor' mogu se opisati kao semi-sedevakantizam ili praktični sedevakantizam. Oni su u teoriji protiv sedevakantizma – čak ga i oštro kritiziraju, ali u praksi djeluju sasvim u skladu s njime. Oni priznaju postkoncilske pape i biskupe, ali drže da se ne smije uopće biti s njima u kontaktu. Taj je stav kontradiktoran jer ako imamo papu, onda smo mu dužni poslušnost u svemu, osim u grijehu (tj., onome što može voditi kompromitaciji ili gubitku vjere). Ne možemo imati papu, a ne uopće mariti za ono što govori i čini – barem za ono pozitivno i katoličko.

Svjesni smo da je ovo jedan od najmučnijih pontifikata vjerojatno u povijesti. Papa Franjo gotovo svakodnevno sablažnjava svojim izjavama i postupcima. Ipak, to nam ne daje za pravo proglasiti ga svrgnutim kao krivovjernika jer nitko od laika, svećenika ili biskupa nema taj autoritet. Papu može svrgnuti i kazniti samo onaj tko ima jednaki ili veći autoritet, a to je samo budući papa. To nam odlično pojašnjava p. Jean-Michel Gleize u svojem članku ,,Pitanje papinskog krivovjerja“. Sve ako i dopustimo drugu teoriju – da papa javnom i formalnom herezom gubi službu, dolazi opet gnoseološko (spoznajno) pitanje tko to treba utvrditi. Logično se nameće da je tada potreban moralni konsenzus Crkve (uključujući ponajprije kardinale i biskupe) da bi to vrijedilo kao opća činjenica za Crkvu, a nisu nikako mjerodavna pojedinačna mišljenja pojedinih osoba ili skupina, kao što je to slučaj danas kod sedevakantista – koji su u sebi podijeljeni do ponekad grotesknih razmjera. Zato je katolički odgovor na ovu krizu onaj koji je zastupao mons. Lefebvre – da sve pape koji su zakonito izabrani (kao što to jesu postkoncilski pape) priznajemo i prepuštamo budućem papi da dā prosudbu o njima.

Nedavno su se javili novi glasovi koji idu u smjeru duha koji obilježava tzv. 'Otpor'. Nakon što je papa Franjo providio svećenicima Bratstva pravo da vode vjenčanja u biskupijskim crkvama i da im mjesni biskupi daju ženidbene ovlasti, neki su svećenici iz redova Bratstva u Francuskoj ustali protiv, da navodno ove odredbe vode do neprihvatljivih kompromisa. Je li doista tako i u čemu bi bio taj kompromis? Što može biti loše u tome da svećenici Bratstva sv. Pija X. vjenčavaju u biskupijskim crkvama i da im mjesni biskup dā ovlasti? Pod zdravim pretpostavkama koje smo naveli, apsolutno ništa. Sporno može biti samo ako netko u maniri sedevakantista osporava autoritet pape i biskupa uopće. Jer ovdje se ne traži da bi svećenici FSSPX-a morali služiti novi obred Mise ili u njemu sudjelovati (kao što to čine svećenici iz ED-skupina) i daju se različite mogućnosti primjene ovih odredbi. Ako bi u konkretnim situacijama došlo do spora, svećenici Bratstva uvijek mogu vjenčati u svojim kapelama i to se vjenčanje očito – prema svemu navedenom, opet službeno priznaje (jer je ionako valjano po pravilima dopunske jurisdikcije). Ako i župnik ili koji drugi svećenik iz biskupije treba vjenčati po starome obredu, što je tu sporno? Opet ništa. Dapače, svaki će razuman katolik pozdraviti tu novost da se Bratstvu priznaje još jedno pravo više, što samo može otvoriti oči onima koji još ne razumiju pravu situaciju u Crkvi. Nakon što je Rim dao svećenicima ispovjedne ovlasti, a sada još i ženidbene, samo neokonzervativni legalist može i dalje vrtjeti ideološku frazu da se kod FSSPX-a ne smiju primati sakramenti.


A dotični svećenici koji su pokrenuli taj spor te javno pročitali svoje pismo mimo poglavara, očito su se ozbiljno ogriješili o poslušnost na koju su se obvezali prema svojim nadređenima. Zato su i kažnjeni, kao što to treba biti u svakom uređenom društvu. A Crkva je poput države savršeno društvo, još i više – nadnaravna i božanska ustanova u kojoj treba vladati veći red nego igdje drugdje. Jer njezin je cilj veći od bilo kojega drugoga – a to je spasenje duša. Zato Bogu hvala da u Bratstvu funkcionira autoritet – što nije slučaj u koncilskoj Crkvi u kojoj je autoritet zakočen sveopćim kolegijalizmom. To je urodilo i plodovima jer se jedan od protagonista – Bogu hvala, već ispričao mons. Fellayu. U tome problem mogu vidjeti samo oni koji se ponašaju kao da za njih nema nikakvog autoriteta i kao da su najveći teološki stručnjaci – stav koji nema apsolutno nikakve veze s Tradicijom, nego se dapače radi o čistom modernizmu.

Molimo za tradicionalne svećenike, posebno za svećenike FSSPX-a!

Nema komentara:

Objavi komentar