srijeda, 31. svibnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (VI.)


Zamjena za čistilište

Šesti razlog zbog kojega trpimo patnje raznih vrsta je ovaj: Bog nas želi sačuvati od krajnje bolnog trpljenja u čistilištu koje je posve bez zasluga.

Dosta je već rečeno u prethodnim poglavljima da bismo znali da smo možda dužni vratiti veliki dug vremenite kazne. Nikako ne možemo znati točno koliko naknade moramo dati; ali imajući na umu ogroman broj svojih grijeha i različite stupnjeve njihove težine, imamo svaki razlog vjerovati da je taj dug popriličan. A moramo znati da kaznu moramo isplatiti do zadnjega novčića prije nego će nas Bog pripustiti u otkrivenu prisutnost Njegove neizmjerne svetosti.

Da bismo isplatili tu nužnu količinu duga, imamo dva puta koja su nam otvorena. Ako želimo, možemo ga isplatiti u ovom životu; ako ga propustimo isplatiti u ovom životu, onda ga moramo isplatiti u sljedećemu. Nema treće mogućnosti.

Možda smo često pomislili ili čak izjavili da smo posve spremni čekati nakon smrti i poslije nje u čistilištu dati cijelu zadovoljštinu koja se od nas traži, ali da želimo biti ispričani od toga u ovom životu. Ako smo, nesvjesno, poticali takve osjećaje, mogli smo otkriti žalosni nedostatak znanja o pravoj naravi čistilišta.

Kao prvo, izgleda da ne znamo da je najmanja mjera patnje u čistilištu daleko intenzivnija od najozbiljnijih muka na zemlji. Sveci nam govore da je intenzitet boli kojega uzrokuje vatra čistilišta isti kao i onaj koji uzrokuje vatra pakla. Jedina razlika je ta da su duše u čistilištu utješene znanjem da će njihova patnja završiti prije ili kasnije, dok proklete u paklu muči očaj jer znaju da će njihova patnja trajati zauvijek.

subota, 27. svibnja 2017.

Je li papinska podjela ženidbenih ovlasti FSSPX-u sporna?


Nakon što je Bratstvo sv. Pija X. nepravedno osuđeno 1975. god., nadbiskup Lefebvre je nastojao sve učiniti da se ispravi nepravda. O tome nam on sam govori u svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja: ,,Sve smo pokušali pojasniti Rimu da se moramo vratiti držanju poštovanog Pija XII. i svih njegovih prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja smo doista sve pokušali. Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo puta slali otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora sa svim smo sredstvima pokušali protumačiti Rimu da aggiornamento, ova korjenita promjena koja se od koncila odvija u Crkvi, nije katolička i da se ne može ujednačiti sa stalnim crkvenim naukom
1983. godine u Bratstvu je nastala kriza kada su se od njega odcijepili sedevakantistički svećenici. Oni su zastupali rigoristička načela prema kojima su proglasili sve pape nakon Pija XII. svrgnutima i sve pokoncilske sakramentalne obrede nevaljanima. To je urodilo tvrdnjom da danas u svijetu više nema redovne hijerarhije, a samim time ni vidljive Crkve, što izravno vodi do heretičnog nijekanja jedne od bitnih oznaka Crkve. U jeku te krize iste godine mons. Lefebvre svoj stav prema crkvenim vlastima formulira na sljedeći način:
,,Osobno sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi, koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato su oni odlučili napustiti Bratstvo. Draga moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima Tradiciji.

Godine 1988. pregovori sa Svetom Stolicom nisu uspjeli jer je mons. Lefebvre – nakon potpisanog protokola, došao do zaključka da mjerodavni u Rimu nemaju iskrene nakane dopustiti posvećenje novih biskupa. Papa Ivan Pavao II. potom je izdao priopćenje da su biskupi zareditelji i novozaređeni biskupi izopćeni – tvrdnja koju osporava zakonik koji je donio sam Papa (kan. 1323) jer je mons. Lefebvre uistinu vjerovao u stanje nužde, što je bilo dovoljno da opravda izvršenje zabranjenog čina. Zbog tog papinog postupka je atmosfera očito zahladila, što je dovelo do dužeg prekida odnosa. Pomak se dogodio s novim papom Benediktom XVI. koji je 2007. priznao svakom svećeniku pravo da služi tradicionalni obred Mise (motuproprij Summorum Pontificum), a 2009. je sankciju izopćenja i službeno opozvao.

Tada su se razvili intenzivniji pregovori za regularizacijom Bratstva i za ispravljanjem nepravde koju je podržao i učinio Pavao VI., a još intenzivirao Ivan Pavao II. Samo po sebi za svakog katolika pozitivna vijest, jer tko ne bi želio da se ispravi šteta nanesena družbi koja je zaslužna za očuvanje tradicionalne latinske Mise? Ipak, i usred ovih pregovora javili su se izvjesni rigoristički glasovi (slični onima iz 1983.) koji su bili protiv bilo kakve vrste pregovora. To je bila skupina svećenika na čelu s biskupom Williamsonom prozvana 'Otpor', koji nisu štedjeli pera i sline da bi unosili pomutnju i napadali poglavara Bratstva, mons. Fellaya. Zbog tog su razloga i izbačeni te su dalje djelovali uglavnom kao slobodni igrači, budući da su anarhistički duh i dalje zadržali. Tako je došlo unutar njih do međusobnih podjela gdje su nastale načelno dvije stranke – jedna okupljena oko Williamsona (koji je kasnije zaredio još trojicu biskupa), a druga oko dvojice svećenika malo vrućijih glava (p. Hewkoa i Pfeiffera, koji su otvorili svoju bogosloviju, a +Williamson im ne želi rediti svećenike). Neki govore da ima još stranaka (jedan od svećenika – vlč. Kramer, smatra da je Benedikt još uvijek papa), a neki su od njih postali sedevakantisti.


Načela koja vode tzv. 'Otpor' mogu se opisati kao semi-sedevakantizam ili praktični sedevakantizam. Oni su u teoriji protiv sedevakantizma – čak ga i oštro kritiziraju, ali u praksi djeluju sasvim u skladu s njime. Oni priznaju postkoncilske pape i biskupe, ali drže da se ne smije uopće biti s njima u kontaktu. Taj je stav kontradiktoran jer ako imamo papu, onda smo mu dužni poslušnost u svemu, osim u grijehu (tj., onome što može voditi kompromitaciji ili gubitku vjere). Ne možemo imati papu, a ne uopće mariti za ono što govori i čini – barem za ono pozitivno i katoličko.

utorak, 23. svibnja 2017.

Isusovački general potpisao je 1989. hvalospjev Fidelu Castru i kubanskoj revoluciji


(Havana) Iščitavanje života Artura Sose Abascala, koji je od listopada 2016. u službi 31. isusovačkog generala, otkriva ga kao pravog marksista. U kasnijim 70-im godinama, u procvatu teologije oslobođenja, bavio se pitanjem kako prenijeti kršćansku vjeru na marksistički način. Više godina nakon toga svrstao se u krug uvjerenih Castrovih pristalica. To proizlazi iz izjave o podršci, koju je potpisao i sadašnji ,,crni papa.

,,Besprimjerena pobjeda nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom

Godine 1989. objavilo je 911 venezuelanskih intelektualaca i umjetnika Manifiesto de Bienvenida a Fidel Castro u kojemu su pozdravili posjet kubanskog diktatora Fidela Castra njihovoj zemlji i slavili ga kao ,,vođu kubanske revolucije“.

,,Želimo Vam javno iskazati poštovanje za ono što ste postigli za čast Vašeg naroda i za cijelu Latinsku Ameriku“, stoji u izjavi.

,,U ovom dramatičnom trenutku za kontinent, samo ideološka zasljepljenost može nijekati mjesto koje Vi zauzimate u povijesti oslobođenja naših naroda. Prije 30 godina došli ste u Venezuelu neposredno nakon besprimjerene pobjede nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom. Tada Vas je naš puk primio kako dolikuje samo junaku, koji utjelovljuje i simbolizira zajednički ideal.“

Potpisnici žele Fidelu Castru ,,iz istih razloga i danas“ očitovati svoju podršku koju povezuju ,,s nadom“ da je moguće ,,izgraditi pravednu, neovisnu i solidarnu Latinsku Ameriku“. Progonstvo Crkve koje je provodio kubanski režim, isusovca Sosu očito se nije ticalo. U tome stavu među progresivnim katolicima tada nije bio jedini. Kršćani koji nisu lijevo, nisu pravi kršćani, nego reakcionari, koji zaslužuju progonstvo. Tako je to formulirao 1986. švicarski kapucin Walbert Bühlmann misleći pritom na marksističke režime u Angoli i Mozambiku koje je Kuba podupirala.

utorak, 16. svibnja 2017.

,,Čudesni svijet“ – apostolski nuncij u Švicarskoj slavio prvu sv. Misu po tradicionalnom obredu


(Bern) Nadbiskup Thomas Gullickson je od 2015. apostolski nuncij u Švicarskoj. Ovu službu vrši on istodobno i u Kneževini Lihtenštajn. 13. svibnja je za njega bio sasvim poseban dan. Tada je on po prvi puta slavio sv. Misu po tradicionalnom obliku rimskog obreda. Već u prošlosti je nuncij očitovao simpatije za Tradiciju i tradicionalni obred. Njegove simpatije vrijede i za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. za čije se kanonsko priznanje od strane Rima nadbiskup izjasnio više puta.

,,13. svibnja mogao je ovaj čovjek prijeći prag u jedan novi i čudesan svijet“. Ovim riječima opisuje sam apostolski nuncij na svojem blogu svoje prvo slavlje sv. Mise u tradicionalnom obredu. Msgr. Gullickson, koji ima 66 godina, svojim izborom riječi očito aludira na to da je trajalo više od 40 godina od njegovog svećeničkog ređenja – da je dakle morao postati toliko 'star', da bi po prvi puta sam mogao slaviti tradicionalni oblik rimskog obreda.

Od 2011. do 2015. bio je msgr. Gullickson apostolski nuncij u Ukrajini. Rođen je 1950. u SAD-u, a zaređen je 1976. za svećenika biskupije Sioux Falls. 1985. ušao je kao promovirani pravnik u diplomatski zbor Svete Stolice. 2004. primio je biskupsko posvećenje. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je titularnim biskupom Polymartija – biskupije koja je – koliko se to povijesno može ustanoviti, postojala od 6. do početka 11. stoljeća u talijanskoj pokrajini Laciju, a potom je sjedinjena s biskupijom Bagnoregio.

Prije svog poziva u Švicarsku imao je nuncij u Ukrajini težak posao kako bi umirio uznemirenu Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, nakon što se papa Franjo susreo s moskovskim patrijarhom na Kubi i potpisao s njime ,,Zajedničku izjavu“ koju unijatski katolici shvaćaju kao nož u leđa.

Dok je u Ukrajini svoju zadaću ispunio u vjernosti Papi, u Švicarskoj su ga progresivni crkveni krugovi dočekali s negodovanjem i otvorenim neprihvaćanjem. Slično je negativno o njemu pisao i dio medija. Dolazak nuncija kojega je pratio glas vjerske ozbiljnosti uznemirio je neke krugove. Teolog i pročelnik studija Religijsko-pedagoškog instituta u Luzernu, Markus Arnold, izjavio je čak ,,da je u Švicarskoj ugrožen vjerski mir“. Arnold je prosvjedovao kod švicarskog predsjednika protiv nuncija koji želi ,,u Katoličkoj Crkvi ojačati vjerski fanatizam“. Arnoldova izjava puno govori o stanju formacije vjeroučitelja i vjeronaučne literature.

Nuncij Gullickson je, u svakom slučaju, prošle subote doživio da po prvi puta ulazi u jedan ,,novi i čudesan svijet“.

Giuseppe Nardi


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/05/eine-wunderbare-welt-apostolischer-nuntius-der-schweiz-zelebrierte-erste-heilige-messe-im-ueberlieferten-ritus/

srijeda, 10. svibnja 2017.

Papinsko pismo venezuelanskim biskupima: prosvjed s crnim križevima na Trgu sv. Petra

Venezuelanski vjernici prosvjeduju kod Regina Coeli protiv represija koje provodi socijalistički režim Nicolasa Madura u njihovoj domovini, prema kojemu papa Franjo gaji simpatije.

(Caracas) Kasnog popodneva 7. svibnja objavila je Venezuelanska biskupska konferencija pismo pape Franje o stanju u Venezueli. Pismo je upućeno biskupima. Datirano je na 5. svibnja i izražava papinsku ,,brigu zbog teške situacije u kojoj živi venezuelanski narod“.

Na Trgu sv. Petra željeli su jučer kod Regina Coeli venezuelanski vjernici s crnim križevima svrnuti pozornost na represije u Venezueli. Na crnim križevima stajala su bijelom bojom napisana imena mrtvih, koji su kod nedavnih prosvjeda protiv socijalističkog režima Nicolasa Madura ustrijeljeni ili umoreni.

Tihi prosvjed nije htio samo upozoriti svjetsku javnost na stanje u ovoj latinoameričkoj zemlji, u kojoj već 19 godina vlada ,,bolivarska revolucija“. Prosvjed s crnim križevima bio je i odgovor papi Franji na njegovo pismo biskupima. On je bio zahtjev da se stavi na stranu venezuelanskog naroda i napusti potporu za PSUV-ov režim.

Na to Papa u svojemu pismu biskupima nije bio spreman. U njemu je ponovio svoj zahtjev da se traži ,,dijalog“ s režimom i da se s njime postigne ,,dogovor“.

petak, 5. svibnja 2017.

Dedemonizacija FSSPX-a – odluka biskupa Planeta za uzor


Dobro je poznato da je povjerenstvo Ecclesia Dei pismom od 27. ožujka obavijestilo biskupe svijeta da je Papa odobrio mjere da bi se osigurala valjanost ženidbi koje se sklapaju pred svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Preuzvišeni gospodin Alain Planet, biskup Carcassonnea (Francuska), putem uredbe koja će uskoro biti objavljena daje najvelikodušnije tumačenje značenja ovog pisma i proviđa neograničena ovlaštenja za sve svećenike Svećeničkog bratstva sv. Pija X. po cijelom području svoje biskupije da predvode obred ženidbe u svim kapelama Bratstva. Ženidbe koje će se pred njima sklopiti bit će zapisane u maticu biskupijskog ordinarijata.

Nadalje, ako će ovi svećenici trebati predvoditi obred ženidbe u župnim crkvama, župnici su pozvani da delegiraju svoje redovne ovlasti za primanje ženidbene privole kao što bi to učinili u slučaju svakog katoličkog svećenika.


Izvor: http://rorate-caeli.blogspot.com/2017/04/the-un-demonization-of-sspx-exemplary.html