Sablazan našeg vremena

Svijet je pun sablazni i Isus kaže: ,,Teško svijetu zbog sablazni" (Mt 18, 6-7). Sablazan, prema katoličkom moralu, je ponašanje onoga koji prouzrokuje grijeh ili duhovnu propast svoga bližnjega (KKC 2284).

Nije dovoljno ne činiti ono što je samo po sebi grijeh, nego je potrebno izbjegavati ono što, iako nije grijeh, stavlja druge u opasnost da griješe; i to, poučava Rječnik moralne teologije od kardinala Roberta i Palazzinija, vrijedi posebno kada smo na visokom mjestu u svijetu (ili u Crkvi) (Editrice Studium, Roma 1968., str. 1479).

Najteži oblici sablazni danas su reklama, moda, apologija nemoralnosti i izopačenosti od strane medija, zakona koji odobravaju kršenje Božjih zapovijedi kao oni koji su uveli pobačaj i životno partnerstvo – homo- i heteroseksualno.

Crkva je također oduvijek smatrala sablazni građanski brak ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio pokazuje sablazan kao jedan od razloga zbog kojega razvedeni i ponovno oženjeni ne mogu primiti svetu Pričest. Zapravo "ako bi se pripustile te osobe Pričesti, vjernici bi bili navedeni na zabludu i zbunjenost oko crkvenog nauka o nerazrješivosti braka" (br. 84).

Kanon 915., Zakonika kanonskog prava kazuje: ,,Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Jedna izjava Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove potkrijepila je zabranu sadržanu u tom kanonu protiv onih koji si umišljaju da se to pravilo ne primjenjuje na slučaj razvedenih i ponovno oženjenih. Izjava potvrđuje: "U konkretnom slučaju pripuštanja svetoj Pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, sablazan, shvaćena kao radnja koja potiče druge na zlo, u isto vrijeme se tiče sakramenta Euharistije i nerazrješivosti ženidbe. Takva sablazan postoji čak i ako, nažalost, takvo ponašanje ne pobuđuje više čuđenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti, potrebno je da pastiri još više djeluju, strpljivo kao i odlučno, u obrani svetosti sakramenata, u zaštiti kršćanske moralnosti, a sve za ispravnu formaciju vjernika" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Izjava o pripuštanju svetoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, 24. 6. 2000, u: Communicationes, 32 [2000], str. 159-162).

Nakon objavljivanja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia, ono što je za Učiteljstvo Crkve uvijek predstavljalo sablazan, smatra se prihvatljivim ponašanjem, koje valja biti popraćeno s razumijevanjem i milosrđem. Mons. Pietro Maria Fragnelli, biskup Trapanija i predsjednik Vijeća Talijanske biskupske konferencije za obitelj, mlade i život, u intervjuu za biskupsku agenciju SIR 10. travnja, posvećenom dokumentu pape Franje, rekao je da: ,,primanje apostolske pobudnice u biskupijama raste, u smislu da se uvijek sve više nastoji ući u dubinu duha Amoris laetitie, što zahtijeva novi mentalitet kad se usporedi općenito ljubav, povezana s obitelji i obiteljskim životom".

Kako bi promijenila mentalitet u katoličkom svijetu, Talijanska biskupska konferencija se angažira u revnom promicanju kongresa, seminara, zaručničkih tečajeva ili onih za parove u krizi, no, iznad svega, kako piše biskupska agencija, za ,,jednu promjenu stila kako bi uredila obiteljski pastoral na Bergogliov način". Prema mons. Fragnelliju, ,,može se sigurno reći da se je pokrenula promjena mentaliteta bilo u episkopatu, bilo u našim biskupijama, ali kao nešto na čemu još treba raditi, što treba zaživjeti te zajednički tražiti. Mogli bismo reći: radovi u tijeku".

,,Radovi u tijeku“ se sastoje u onome što je, sve do prije nekoliko godina, Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove definiralo ,,deformacijom savjesti“, to jest učiniti vlastitim mentalitet koji niječe, na praktičnom polju, svetost sakramenata i kršćansku moralnost.

Nedavno, 25. veljače, govoreći na jednom formacijskom tečaju za župnike, papa Franjo ih je pozvao da se ,,približe, sa svojstvenim stilom Evanđelja, u susretu i primanju onih mladih koji više vole živjeti zajedno, a da nisu oženjeni. Oni su, na duhovnom i moralnom planu, među siromašnima i malenima, prema kojima Crkva, koja ide tragom svog Učitelja i Gospodina, želi biti majka koja ne napušta, nego koja se približava i brine“.

Prema SIR-u, oni koji žive zajedno u divljem braku – s djecom ili bez njih, predstavljaju već 80% parova koji su sudjelovali na zaručničkim tečajevima u 2016. Nitko više ne podsjeća te ljude koji žive zajedno u izvanbračnoj zajednici da žive u stanju teškog grijeha. Sama riječ ,,izvanbračne zajednice“ je zabranjena. 14. siječnja su u Osservatore Romano tiskane pastoralne smjernice dvojice malteških biskupa, Charlesa Sciclunea (nadbiskup Malte, nekoć pravni organizator u Kongregaciji za nauk vjere) i Maria Grecha (Gozo). ,,U rasuđivanju“, kažu oni, ,,moramo vrednovati moralnu odgovornost u posebnim situacijama, s obzirom na olakšavajuće uvjete i okolnosti. Zbog tih ,,uvjeta i okolnosti, uči Papa, nije više moguće reći da oni koji se nalaze u nekoj tzv. "neregularnoj" situaciji, žive u stanju smrtnoga grijeha, lišeni posvetne milosti“.

Posljedica je da ,,u slučaju da kao ishod procesa rasuđivanja, izvršenog s poniznošću, opreznošću, ljubavi prema Crkvi i njenom naučavanju, u iskrenoj potrazi za voljom Božjom i sa željom da se postigne najsavršeniji odgovor na nju, dođe jedna rastavljena ili razvedena osoba koja živi u novoj vezi – s oblikovanom i prosvijetljenom savješću, ispovjediti da vjeruje da je u miru s Bogom, neće joj moći biti zabranjeno približiti se sakramentima Pomirenja i Euharistije".

Godinu dana nakon objavljivanja Amoris laetiti-e, ,,Bergogliov način“ koji se nameće je pristup rastavljenih i ponovno oženjenih svim sakramentima. Zajednički život ne čini sablazan. Sablazan, naprotiv, prvotna sablazan našeg vremena, za papu Franju, je ekonomska i socijalna nejednakost.

U jednom pismu upravljenom na dan Uskrsa biskupu iz Assisi-Nocera Umbra, mons. Domenicu Sorrentinu, papa Franjo je rekao da su siromašni ,,svjedočanstvo sablažnjive realnosti svijeta još toliko obilježenog raskorakom između neizmjernog broja bijednih, često lišenih osnovnih potreba, i malenog dijela imućnih koji drže najveći dio bogatstva i zahtijevaju da određuju sudbine čovječanstva. Nažalost, dvije tisuće godina nakon naviještanja Evanđelja i osam stoljeća nakon Franjinog svjedočanstva, mi stojimo nasuprot jednog fenomena 'globalne nepravde' i 'ekonomije koja ubija'“.

Moralna opozicija između dobra i zla zamijenjena je onom sociološkom između bogatstva i siromaštva. Društvena nejednakost je zlo koje je gore od ubijanja milijuna nerođene djece i oceana nečistoće koji preplavljuje Zapad. Kako ne podijeliti ono što je napisao kardinal Gerhard L. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, u knjizi-intervjuu Informe sobre la esperanza (Izvještaj o nadi). ,,Najveća sablazan koju Crkva može dati, nije taj da u njoj ima grešnika, nego da prestane zvati imenom razliku između dobra i zla te je ralativizira; da prestane objašnjavati što je grijeh ili da iziskuje da ga opravda zbog navodne veće blizine i milosrđa prema grešniku".

Roberto de Mattei

Izvor: https://www.corrispondenzaromana.it/lo-scandalo-dei-nostri-tempi/