subota, 23. rujna 2017.

Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?


Nedavno je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior' (suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' – učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.

utorak, 19. rujna 2017.

Martin Luther o hendikepiranoj djeci koju treba ,,potopiti“


,,Posve sam uvjeren da su hendikepirani samo komad mesa bez duše koje je opsjeo đavao i da ih treba potopiti.

Ovo je shvaćanje Martina Luthera o hendikepiranima za koje se zalagao da ih treba eutanazirati. 1519., 1539. i 1441. govorio je Luther o toj temi i svaki puta se očitovao na isti način. Iz dubokoga praznovjerja bio je uvjeren da je đavao podmetnuo hendikepiranu djecu, a pravu djecu oteo ili je žene silovao. 1541. rekao je doslovno da on apsolutno smatra: ,,da su takva naizgled djeca samo komad mesa, massa carnis, budući da u njima nema duše i takvu bi djecu mogao stvarno napraviti đavao. Zato je prinčevima od Anhalta savjetovao da ,,podmetnutu i izrođenu djecu [...] treba potopitijer su to đavolska djeca. Oni su samo meso koje ,,se ne razvija, nego samo ždere i sisa“. Oni ,,ostavljaju izmet, žderu i sisaju“ kao desetoro zdrave djece i samo isisavaju svoje majke. Kao ,,podmetnuta djeca“ i ,,izrodi“ označavala su se u Lutherovo vrijeme novorođena djeca s defektom. (Vidi Lutherove govore kod stola br. 4513, 5207 i 3676.) Tadašnji prinčevi od Anhalta ipak su odbacili Lutherov savjet da ,,potapaju“ hendikepiranu djecu.


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/martin-luther-ueber-behinderte-die-man-ersaeufen-sollte/

petak, 15. rujna 2017.

Sedam žalosti BDM


15. rujna se prema tradicionalnom rimskom obredu slavi blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Blagdan je uveo papa Pio VII. godine 1814. kao zahvalu za svoj sretan povratak u Rim iz petogodišnjega progonstva u koje ga je odveo Napoleon. Ovo je sedam žalosti kojih se na taj blagdan spominjemo:

- Proročanstvo starca Šimuna pri Isusovom prikazanju u hramu (Lk 2, 35)
- Bijeg pred Herodom, ubojicom nevine dječice, u Egipat (Mt 2, 13sl)
- Trodnevna potraga za dvanaestogodišnjim Isusom kod hodočašća u Jeruzalem (Lk 2, 42sl)
- Susret s Isusom na putu prema Golgoti (Lk 23, 27)
- Patnja pod Križem (Iv 19, 25sl)
- Skidanje Isusa s Križa (Mt 27, 57sl)
- Polaganje Isusa u grob (Iv 19, 40 sl)


subota, 2. rujna 2017.

Zašto moram trpjeti? (VIII.)


Naša potreba za obraćenjem

Osmi razlog zašto moramo trpjeti je ovaj: Bog, koji želi naše vječno spasenje iznad svega, čini sve u svojoj moći da nas otrgne od ozbiljne opasnosti propasti naše duše u kojoj se sada nalazimo. On nas pokušava dovesti do obraćenja iz života grijeha na život milosti i kreposti.

Bog nam želi Nebo. On najžarče želi da uspijemo osvojiti tu briljantnu krunu najčudesnije slave koju je On tako velikodušno pripremio za nas u vječnosti. Dakle, možda se radi o tome da je stanje naše duše takvo da ako umremo u tom stanju, nećemo moći biti pripušteni u Nebo, nego bi vječno prebivali „u tami gdje će biti jauk i škrgut zuba“. Drugim riječima, možda živite u stanju smrtnoga grijeha.

Možda živite u otvorenom neprijateljstvu s Bogom. Možda ste jedan od onih koje Biblija zove „budalama“; jedan od onih koji se glupo hvale time da ne vjeruju da Bog postoji. Možda se pretvarate da ste ateist ili nevjernik. Kažem „pretvarate“ jer nijedan čovjek koji ispravno koristi svoj razum ne može iskreno reći da ne postoji Bog. Svi oni koji poriču Boga, samo žele da On ne postoji. Kod njih želja rađa misao. Želja da budu slobodni od deset zapovjedi tako da mogu zadovoljavati svoje strasti bez toga da im strah od pakla stalno visi nad glavom, je ono što tjera takozvane ateiste i nevjernike da budu tako glasni u pokušaju da uvjere svijet da Bog ne postoji.

Ako ste Vi koji čitate ove retke možda jedan od tih „budala koji kažu u svojim srcima (a ne u svojim umovima), da nema Boga“, onda živite u otvorenom neprijateljstvu s Njime i stoga u opasnosti od vječne propasti. 

srijeda, 23. kolovoza 2017.

Tko sam ja da sudim?


Već mi je zaista dosta te gluposti „tko sam ja da sudim?“. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. Ali posve je krivo sugerirati da mi ne smijemo i ne trebamo suditi ljudsko ponašanje. Nevoljnost za prosuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli uvjerenje u određivanje objektivne moralne istine na kojoj počiva zdravi sud.

Prosuđivanje je bitna sastavnica izvršavanja vlasti. Ako nemate hrabrosti suditi, onda trebate izbjegavati položaj autoriteta. Ne suditi je prokletstvo našega doba. Kada bih upozorio svoje tinejdžere da se ne druže s određenim osobama, njihov uobičajeni odgovor bio je: „O tata, ti si tako sklon osudama!” Ne suditi je napuštanje dužnosti koje je zadesilo tolike u crkvenoj hijerarhiji. Ono zamračuje poruku našeg Gospodina, sije zbunjenost među vjernicima i potkopava napore laika da se bore protiv današnjih nastranosti.

Odsutnost prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja u pogledu sablazni pederastije uzdigli su nastrano ponašanje relativno malog broja pokvarenih svećenika na međunarodni skandal koji je izložio papinstvo preziru i osakatio Crkvu za sljedećih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ uključivao je homoseksualnost i postavio ga je kardinal Dolan pred širokom javnošću.

Kardinal Dolan je rekao da nam Biblija kaže da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje novinara o objavi nogometaša Michael Sama da je homoseksualac, kardinal Dolan je odgovorio: „Ja ga nimalo ne sudim. Neka ga Bog blagoslovi. Ja ne mislim... gledajte, ista Biblija koja nam kaže, koja nas uči o kreposti čistoće i kreposti vjernosti i braka nam kaže i da ne sudimo ljude. Ja bih rekao: „bravo“.“

Tako, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude?

Razmislite o ovome: „ I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarem kući Izraelovoj. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: "Bezbožniče, moraš poginuti, a ti to ne kažeš, da odvratiš bezbožnika od zla puta njegova, taj će bezbožnik doduše poginuti za svoju krivnju, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika, da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoju krivnju, a ti si spasio život svoj.“ (Ezekiel 33,7-9)

Nisu se ni Petar ni Pavao ustezali oko prosuđivanja drugih:

,,A Petar mu reče: "Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. Nema tebi dijela ni zajednice u ovoj stvari, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. Okani se pakosti svoje i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti pakost srca tvojega. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i uhvaćen si od zloće."“ (Dj 8,20-23)

Pavao je rekao Elimasu: „A Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha Svetoga pogledavši na njega reče: "O puni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ kvariti pravih putova Gospodnjih?"“ (Djela 13,9-10)

Evo još nekih poglavlja iz poslanica koja ilustriraju prosuđivanje:

,,A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor.” (Gal 2,11).

,,Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan! ” (Gal 6,1).

,,I ne pristajte na nerodna djela tame, nego ih radije karajte!“ (Ef 5,11)

,,A koji griješe, pokaraj ih pred svima, da i drugi imaju strah“ (Tim 5,20)

,,Svjedočanstvo je ovo istinito. Zato ih karaj strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine.” (Tit 1,13–14).

,,Ovo govori i opominji, i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! …” (Tit 2,15).

,,A ja sam i sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja, da možete jedan drugoga opominjati.” (Rim 15,14).

,,Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među neznabošcima, da naime neki ima ženu očevu. I vi ste naduti, mjesto da žalite, da se ukloni između vas, koji je učinio to djelo. Jer ja, ako i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam osudio, kao da bih bio nazočan, onoga, koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa Krista, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, da se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista.“  (1 Kor 5, 1–5).

Tako da je jasno da Biblija često ohrabruje osuđivanje ponašanja drugih ljudi. Ali oni koji preziru osuđivanje često citiraju Mateja 7, 1–2: “Ne sudite! I nećete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“. To nije naredba protiv prosuđivanja, već upozorenje da se sud mora dati dobrog srca, bez licemjerja, arogancije, zlobe ili mržnje. Stoga: ,,Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.” (Mt 7,5). Glavna svrha osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegavaju pogubna djela i da se poprave. Strašan teret suđenja je shvaćanje da ćemo i mi biti „suđeni onako kako sudimo“. Neki citiraju događaj sa ženom uhvaćenom u preljubu koju su Isusu doveli oni koji su je htjeli kamenovati kao dokaz da ni mi ne smijemo druge suditi. Ništa nije dalje od istine. Taj primjer pokazuje Božje milosrđe i prezir prema licemjerju, ali On je osudio njezino ponašanje kako dokazuje Njegova opomena: „Idi i ne griješi više“.

Mi častimo one muškarce i žene kroz povijest koji su imali hrabrosti osuditi grješno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv njega. Usprkos cijeni, Sir Toma Moore opomenuo je kralja Henrika VIII. da ga se ne postavlja za vrhovnog poglavara engleske Crkve jer bi tako porekao papin autoritet, a također je i kralja upozorio da će biti kriv za mnogoženstvo ako oženi Anne Boleyn. Nije li i Ivan Krstitelj sudio kada je javno optužio Heroda za preljub jer je uzeo Herodijadu za ženu unatoč tome što je još uvijek bila udana za Herodovog brata Filipa? I porote svakodnevno osuđuju optuženike.

Kvaliteta prosudbe obično ovisi o informaciji koja je dostupna sucu i o nepristranosti toga suca. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Jednom kada se donese presuda, pitanje je što trebamo učiniti kada nas netko o njoj pita? Postoji nekoliko mogućnosti. Možemo ništa ne reći ili reći: „nemam komentara“ i pustiti da se prijeđe na drugu temu. Možemo ne reći ništa u javnosti, a osuditi, opomenuti ili pohvaliti u privatnosti. Možemo izreći svoj sud u primjerenom krugu. Konačno, možemo se poslužiti javnim forumom u kojemu je postavljeno pitanje da bi podučili gledatelje o tome kakvo je katoličko stajalište o tom problemu i naglasiti da ljubimo grješnika, ali da mrzimo grijeh.

Radi se o ljubavi koja nas ponekad potakne da progovorimo čak i onda kada postoji opasnost. ,,Ili ne znate, da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekoputnici, ni muželožnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9–10). Kardinal Dolan potratio je priliku da poduči ne samo grješnika, već također i zbunjene i neupoznate o tome kako je prekrasan katolički nauk. Kako je kardinal Dolan mogao dodati još i „bravo“ kao završetak svog odgovora? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili živjeti do kraja života u celibatu i samoodricanju ili se izlaže opasnosti vječne osude zbog upuštanja u seksualne grijehe.

Većina svećenika, biskupa, kardinala ili papa bili su dobri ljudi posvećeni službi Božjoj. Ali i oni su podložni zabludi, pristranosti i taštini kao i svi drugi. Servilnost je uvijek prisutna opasnost. Tzv. Petrovo načelo koje kaže da se ljude obično promiče jedan stupanj iznad njihovog stupnja kompetencije očigledno se može ponekad primjeniti na članove crkvene hijerarhije. Posljednjih godina vidjeli smo kako je zdrava prosudba često oslabljena kukavičlukom koji se prikazuje kao razboritost i predajom duhu vremena koja glumi pastoralnu brigu.

U suvremenom svijetu jako rasprostranjenih instant komunikacija u raznim vrstama medija otkrivaju se nemilosrdno nedostaci koji se događaju u javnim razgovorima i događajima. Pričljivi ljudi poput kardinala Dolana posebno su ranjivi. Transparentnost i otvorenost su dobre osobine, ali članovi crkvene hijerarhije moraju dobro znati kontrolirati što pričaju.

Stoga molimo Boga da nam da hrabrosti da donosimo zdrave prosudbe i mudrosti da te prosudbe koristimo na dobrobit naše djece. Sucima bi bilo dobro prisjetiti se Pavlovog savjeta Timoteju: ,,A ludih i praznih zapitkivanja kloni se znajući, da rađaju svađe. A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude blag prema svima, sposoban da uči, spreman da podnosi zlo, da s blagošću poučava one, koji se protive istini; ne bi li im kako Bog dao, da se pokaju i spoznaju istinu, i da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavola, koja ih je stjerala pod volju njegovu.“  (2 Tim 2, 23–26).

Ronald Mann

Izvor: http://www.crisismagazine.com/2015/who-am-i-to-judge

petak, 18. kolovoza 2017.

10.000 hodočasnika s Bratstvom sv. Pija X. sljedeći vikend u Fatimi – ,,Najveće hodočašće za 100. obljetnicu Fatime“


Ovo nije prvo hodočašće Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Fatimu. Ali novo je da ovogodišnjem hodočašću povodom 100. obljetnice Marijinih ukazanja portugalski mediji poklanjaju posebnu pozornost. Međunarodno hodočašće u Fatimu Svećeničkog bratstva održava se nadolazećeg vikenda. Od 11. kolovoza se kao priprava moli devetnica.

Noćno euharistijsko klanjanje – Vojska Bezgrješne

U subotu, 19. kolovoza, služit će p. Franz Schmidberger, rektor Bogoslovije u Zaitzkofenu, u 15 h u svetištu sv. Misu. Nakon sv. Mise održat će se procesija s molitvom Krunice do mjesta ukazanja Os Valinhosa. U 20:30 bit će izloženo Presveto te će se održati pobožnost s činom zadovoljštine.

U nedjelju, 20. kolovoza, održat će se u 6:30 noćno klanjanje koje će završiti blagoslovom s Presvetim. U 9:30 slijedi pontifikalna Misa koju služi Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskup Bernard Fellay. U 15 h će hodočašće zaključiti zajednička Krunica.


Nakon Krunice uslijedit će još na istome mjestu posveta Vojske Bezgrješne i njezinih članova Bezgrješnu Srcu Marijinom. Vojsku je utemeljio 17. listopada 1917. sv. Maksimilijan Kolbe u Rimu. To je bilo 4 dana nakon posljednjeg Marijinog ukazanja u Fatimi o kojemu Kolbe u to vrijeme još ništa nije znao. A bilo je to i 3 tjedna prije nego što je u Rusiji izbila Oktobarska revolucija. Kao da je to slutio, Kolbe je u Vojsci stvorio protulijek za rastuće totalitarizme i neprijatelje Crkve. Godine 2000. je po p. Karlu Stehlinu (FSSPX) pored novoobredne Vojske ponovno oživljena i Militia Immaculatae u duhu Tradicije.

,,Najveće hodočašće za 100. obljetnicu dolazi od konzervativne zajednice“

Portugalski dnevni list Jornal de Noticias izvješćuje u današnjem izdanju da će nadolazećeg vikenda u Fatimu doći 10.000 hodočasnika Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Naslov članka je ipak oblikovan u očito lošoj namjeri: ,,10.000 hodočasnika u Fatimi prosvjeduje protiv sadašnje Crkve“.

Nijedan katolik ne ide na hodočašće da bi protiv nečega ,,prosvjedovao“. U samom članku nalaze se ipak relevantne informacije.

Još veći prostor otvorio je hodočašću FSSPX-a dnevni list Diario de Noticias. Naslov glasi: ,,Najveće hodočašće za 100. obljetnicu dolazi od konzervativne zajednice“.

utorak, 15. kolovoza 2017.

Uznesenje na nebo BDM


Na ovaj dan sveti i oživotvoreni kovčeg Boga živoga, koji je u utrobi začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen (ljudskim) rukama. I David, njegov tvorac, pred njim poskakuje, i zajedno s njime plešu anđeli, u glas pjevaju arkanđeli, slave sile, vrhovništva kliču, vlasti i gospodstva se raduju, prijestolja svetkuju, kerubini iskazuju hvalu, serafini naviještaju slavu. Ovog dana je Eden novoga Adama primio živi vrt radosti, u kojemu je poništena osuda, u kojemu je zasađeno drvo života, u kojemu je naša golotinja pokrivena.

Danas se bezgrešna Djevica, koja nije bila onečišćena nikakvom zemaljskom požudom, nego obuzeta nebeskim željama – nije vratila u zemlju, nego, budući da je i sama bila živuće nebo, zauzela je svoje mjesto u nebeskim stanovima. Od nje je naime svima potekao pravi život, pa kako bi onda sama mogla okusiti smrti? Nego, iskazala je poslušnost zakonu ustanovljenom od onoga kojeg je sama rodila, te je kao kći staroga Adama bila podvrgnuta presudi koju ni njezin Sin, kao život sam, nije odbio, da bi kao majka živoga Boga s pravom bila uznesena k njemu samome.


(sv. Ivan Damaščanski, II. molitva o usnuću Blažene Djevice Marije)

nedjelja, 6. kolovoza 2017.

Kardinal Lacroix za crkveni sprovod za eutanazirane: ,,Tko smo mi da sudimo?“


Kardinal Gerald Lacroix, nadbiskup Quebeca i primas Kanade, želi crkveni pokop i za katolike koji se daju eutanazirati. Kardinal je opravdao svoju odluku s pitanjem: ,,Tko sam ja da sudim?“

Kardinal Lacroix je izjavio da ne dvoji o tome treba li pokapati osobe koje se odluče dati eutanazirati. Tako se primas Kanade izjasnio u izjavi za America, isusovački časopis u SAD-u. Kardinal je utemeljio svoj stav s napomenom da je ,,teško znati motive“ zašto se netko podvrgava eutanaziji. Crkvi ne bi pripadalo o tome suditi.

U skladu s time bi stariji ljudi koji se odluče za eutanaziju imali ,,pravo“ na crkveni sprovod, budući da ih se kao ,,bolesne“ i ,,mentalno ograničene“ bombardira s novostima koje od njih traže da na umjetni način okončaju svoje postojanje. Kanadski biskupi izrazili su sredinom srpnja svoju ,,veliku zabrinutost“ zbog dekriminalizacije eutanazije. Istovremeno je mons. Lacroix smatrao: ,,Tko smo mi da sudimo? Mi činimo ono što možemo, a ostalo prepuštamo Gospodinu. Ako nam On predbaci da smo bili milosrdni – u redu, s time mogu živjeti“.

Tako misli kardinal Lacroix ,,koji se čini da je odlučio, barem u ovome pitanju, prihvatiti relativizam“, kako piše InfoVaticana.

Ali kako je nadbiskup Quebeca precizirao u isusovačkom časopisu, ne misli on da svi eutanazirani imaju pravo na crkveni sprovod. Takvo pravo nemaju oni, kako kaže kardinal, koji su za svoga života javno zagovarali eutanaziju.

Crkveni pravnik: kardinalov stav protivan je crkvenome pravu

Crkveni pravnik Edward Peters vidi ovdje, naprotiv, otvorenu protivnost Codexu Iuris Canonici (Zakoniku kanonskoga prava). Tko se da eutanazirati, kaže Peters, tome je uskraćen crkveni sprovod. Samoubojstvo je za Crkvu teški grijeh. Samoubojstvo i eutanaziju se ne može ipak u svakom slučaju izjednačiti. Tko počini samoubojstvo, možda nije bio svjestan teškoga grijeha koji je počinio. Odluka za zakonski reguliranu eutanaziju pretpostavlja, ipak, svjesnu odluku koju treba priopćiti državi.

Samoubojstvo je Crkva uvijek odbacivala kao teški grijeh, zbog čega je u prošlosti samoubojicama uskraćivala crkveni sprovod. To je proglasio već Sabor u Bragi 563. U međuvremenu se pravi razlika iz razloga koji je naveo Peters. Ali ista pretpostavka ne vrijedi za eutanaziju.

Mons. Gerald Lacroix pripada Svjetovnom institutu sv. Pija X. [ustanova koje nema veze sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X., nap. prev.] čiji je poglavar bio od 2001.-2009. Godine 2011. imenovao ga je Benedikt XVI. nasljednikom kardinala Marca Ouelleta i nadbiskupom Quebeca. Oulleta je Benedikt XVI. pozvao u Rim za predstojnika Kongregacije za biskupe.

2014. je papa Franjo imenovao Lacroixa kardinalom. Od Franje potječe utemeljenje na koje se poziva kardinal Lacroix: ,,Tko sam ja da sudim?“. Tako je crkveni poglavar odgovorio krajem srpnja 2013. na novinarsko pitanje o jednome vatikanskome diplomatu kojega je on podržavao, a kojemu su pripisivane homoseksualne aktivnosti.

Giuseppe Nardi

Izvor: http://www.katholisches.info/2017/08/kardinal-lacroix-fuer-kirchliches-begraebnis-fuer-euthanasierte-wer-sind-wir-um-zu-urteilen/

utorak, 1. kolovoza 2017.

„Prvi isusovački general koji se čini budistom“ – sinkretistička napast generala Artura Sose


Stari isusovački general, p. Adolfo Nicolás, prošle je veljače izjavio da je evangelizacija Japana moguća ,,samo u savezu s budizmom i šintoizmom“. Novi isusovački general, p. Arturo Sosa Abascal, kako piše Steve Skojec sa stranice OnePeterFive, ,,učinio se budistom“.

Isusovački general osumnjičen za herezu s marksističkom prošlošću

Da novi general isusovačkog reda – papinog reda, koji je izabran u listopadu 2016. i kojega je potvrdio papa Franjo  ima svojevoljne ideje – blago rečeno, već je bilo poznato. U 70-im i 80-im godinama zastupao je, sljedeći potpuno duh vremena, savez između kršćanstva i marksizma, a Fidela Castra – kubanskog komunističkog diktatora, kitio je cvijećem.

Da bi opravdao povredu sakramenta ženidbe i oltarskog sakramenta, koja se provodi u različitim biskupijama i u cijelim zemljama u ime sporne posinodalne pobudnice Amoris Laetitia, a time i u ime pape Franje, postavio se on čak i protiv jednoznačnih Gospodinovih riječi. Sosa je samovoljno tvrdio da ne znamo jesu li riječi iz evanđelja sigurne jer u konačnici, prije gotovo 2000 godina nije bilo ondje nikoga s diktafonom.

Isusovački general Sosa u Kambodži

Zbog ove izjave je protiv isusovačkoga generala Kongregaciji za nauk vjere podnesena prijava zbog sumnje za herezu. U međuvremenu je kardinal Gerhard Müller kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere smijenjen te je na njegovo mjesto došao jedan isusovac čime bi prijava, čega se promatrači pribojavaju, a što nije nebitno – i zbog papinske protekcije, mogla zapeti u postupku. Iz Vatikana, koji smjenjuje tradicionalno usmjerene biskupe bez saslušanja i navođenja razloga ili zaslužne redove pod istim uvjetima stavlja pod namjesničku upravu, nije se mogla čuti nijedna riječ pokude ili kazne.

ponedjeljak, 24. srpnja 2017.

Nema pozitivnog 'Franjinog efekta' kod talijanskih poreznih obveznika


Mediji i osobe koje su kritične naspram Crkvi ,,vole“ papu Franju, koji slovi kao onaj koji ,,provodi u djelo proljeće“ koje je navodno pokrenuo Drugi vatikanski sabor. U stvarnosti se to ,,proljeće“ pretvorilo u ,,ljutu zimu“. To se pokazuje i u svjetlu najnovijih statistika u Italiji. Novčane donacije za Katoličku Crkvu su se prema poreznim izvješćima smanjile.

Za razliku od SR Njemačke i Austrije, u Italiji nema crkvenog poreza. Ali od sredine 80-ih godina može svaki porezni obveznik kod poreznog izvješća odlučiti hoće li postotni udio primanja koji je određen od države dati jednoj vjerskoj zajednici. Ne učini li to, dotični se iznos namjenjuje državi za kulturne svrhe. Porezni obveznik može svake godine prenamijeniti sredstva, neovisno o svojoj vjerskoj pripadnosti. 81,23% talijanskih poreznih obveznika je u prošloj godini svoju potporu namijenilo Katoličkoj Crkvi.

Kao što piše španjolski kolumnist Francisco Fernandez de la Cigoña – prate li se porezna izvješća iz prethodnih triju godina, u Italiji nema 'Franjinog efekta' za Katoličku Crkvu. Prema njima je novčana potpora po prvi puta pala ispod milijarde eura. U usporedbi s time prima Njemačka biskupska konferencija preko crkvenog poreza od samo upola manjeg broja katolika čak pet puta veći iznos.

Andreas Becker


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/kein-positiver-franziskus-effekt-bei-italienischen-steuerzahlern/

petak, 14. srpnja 2017.

Biskup McGrath: praktični istospolci mogu "bez kajanja" primiti sv. Pričest


Biskup Patrick Joseph McGrath iz San Josea, Kalifornije, propćio je da ne uskraćuje praktičnim istospolcima u svojoj biskupiji ni primanje svete Pričesti ni kršćanski sprovod, dok god oni to traže u "dobroj vjeri".

Tu uputu izdao je biskup McGrath pretprošli tjedan kao odgovor biskupu Thomasu Paprocku iz Illinoisa koji je potvrdio katolički nauk da osobe u istospolnim "brakovima" ne mogu biti pripuštene sakramentima i da ne mogu dobiti katolički sprovod, osim ako bi prije smrti učinili čin pokajanja.

McGrath je označio takve – katoličke, smjernice, ne spominjući svojeg brata u biskupstvu, kao "zbunjujuće". Biskup McGrath piše doslovce:
,,Novija izvješća o uputama i praksama koje se odnose na članove LGBT zajednice u drugim biskupijama mogu biti zbunjujuće.

Nikome nećemo uskratiti sakramente


U svojoj uputi od 29. lipnja dodao je:
,,Koristim ovu prigodu da bih vas uvjerio da će pastoralni odgovor biskupije San Jose ostati upravo takav: suosjećajan i dušobrižnički. Nećemo uskratiti kršćanski pokop nikome tko ga traži u dobroj vjeri."

Svoju odluku da se "svakoga" pripusti svetoj Pričest utemeljio je referencom na papu Franju:
Mislimo konačno na riječi pape Franje i dajmo da nas one vode: "Euharistija nije nagrada za savršene, nego djelotvorni lijek i hrana za slabe"


Jedna župa biskupije San Jose objavila je smjernice na instagramu i označila biskupa McGratha kao ,,najboljeg u vršenju svoje službe za sve ljude, neovisno o njihovoj spolnoj orijentaciji“. Biskup, ipak, očito nije htio toliko publiciteta za svoje "najbolje" usmjerenje, za koje se poziva na papu Franju. Objava na instagramu je, naime, u međuvremenu obrisana.

ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

Đakonska i svećenička ređenja u FSSPX-u u Europi 2017.


"Ad Deum qui lætificat iuventutem meam"

U četvrtak 29. lipnja ove godine mons. Alfonso de Galarreta zaredio je u Bogosloviji u Ecôneu tri đakona i dvanaest svećenika Svećeničkog bratstva svetog Pija X.; dvojicu đakona za kapucine iz Morgona; jednog đakona za Bratstvo Preobraženja. Na cermoniji je sudjelovao mons. Fellay i mons. Tissier de Mallerais, oba asistenta Generalnog poglavara, 143 svećenika.

Popeti se na Ecône zbog ređenja je uvijek također i ponovno uspinjanje na izvor vlastitog posvećenja, k onoj mladosti koja se sjaji na licima tih mladih, k onoj čežnji da se bude sav njegov, samo za Gospodina. Milost koja silazi na ređenike i čije oruđe postaju, obnavlja također i u drugim prisutnim svećenicima žar prvih koraka svećeničkog života. To je vječna mladost koju Gospodin obnavlja u svećeniku, svaki puta kada se taj penje na oltar, dakle svakoga dana. Ceremonija se odvijala skladno i svečano.


U subotu, 1. srpnja, mons. Tissier de Mallerais zaredio je u Bogosloviji u Zaitzkofenu dvojicu svećenika koji dolaze, jedan iz Njemačke, drugi iz Češke. Donosimo neke fotografije sa ceremonija.

don Massimo


Mladomisnici prema narodnosti:

srijeda, 5. srpnja 2017.

Snalažljivi upravitelj


,,Bio je jedan čovjek bogat, koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen kod njega, da mu prosipa imanje. On ga dade dozvati i reče mu: 'Što to čujem za tebe? Daj račun o svom upravljanju! Ne možeš dulje ostati moj upravitelj. Tada upravitelj pomisli u sebi: 'Što da počnem, kad mi gospodar moj oduzima upravljanje? Kopati ne mogu, prositi stidim se. Znam što ću činiti, da me prime u kuće svoje, kad me se digne s uprave.' I dozva redom dužnike gospodara svojega. Prvoga zapita: 'Koliko si dužan gospodaru mojemu?' On odgovori: 'Sto bata ulja.' Reče mu: 'Uzmi pismo svoje, sjedi i piši brzo pedeset!' Drugoga zapita: 'Koliko si ti dužan?' On odgovori: 'Što korova pšenice.' Reče mu: 'Uzmi pismo svoje i piši osamdeset!' Gospodar pohvali nepravednog upravitelja, što je radio mudro, jer su djeca ovoga svijeta u svojem naraštaju mudrija od djece svjetlosti. I ja vama kažem: Načinite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da vas, kad jedanput dođe do kraja, prime u vječne stanove! Tko je vjeran u najmanjoj stvari, taj je vjeran i u velikoj; tko je nevjeran u najmanjoj stvari, taj je nevjeran i u velikoj. (Lk 16, 1-10)

U Isusovoj prispodobi o upravitelju koji ima još jednu priliku pred svojim gospodarom vratiti ono što je oteo vidimo kako je upravitelj snalažljiv jer želi sačuvati svoju službu. Odriče se provizije i čini dobro djelo u očima svoga gospodara. No, je li to dobro djelo učinjeno iz ljubavi prema gospodaru ili prema sebi samome?

Upravitelj rasipa imanje koje nije njegovo, njemu očito nije stalo do pravednosti. Do odluke čistih računa, već samo do vlastite dobiti. Želi sačuvati glavu pa uređuje račune svoga gospodara sebi u korist. Iako nema ljubavi prema gospodaru, ovaj upravitelj ima ljubavi prema samome sebi. On snalažljivo postupa u teškom trenutku svojeg upravljanja, a sve da dođe poslije u kuću svoga gospodara. Brineš li i ti za svoju dušu, pa da budeš primljen u kuću Boga živoga poslije upravljanja vlastitim životom?

srijeda, 28. lipnja 2017.

Prisutni kod uništenja


Prenosimo sljedeći intervju s dr. Alice Von Hildebrand, suprugom poznatog promicatelja Tradicije Dietricha von Hildebranda, objavljen u časopisu The Latin Mass Magazine 2001. koji daje rasvjetljujuće uvide u brojna kritična pitanja današnje Crkve.

TLM: Dr. von Hildebrand, u vrijeme kada je papa Ivan XXIII sazvao II. vatikanski sabor, jeste li vidjeli potrebu za reformom unutar Crkve?

AVH: Većina uvida o tome dolazi od mog supruga. Uvijek je govorio da članovi Crkve, zbog učinaka istočnog grijeha i osobnog grijeha, stalno trebaju reformu. Međutim, crkveni nauk je od Boga. Nijedno slovo ne smije se mijenjati niti razmišljati o potrebi reforme.

TLM: Što se tiče sadašnje krize, kada ste prvi puta primijetili da je nešto strašno pogrešno?

AVH:: Bilo je to u veljači 1965. Imala sam slobodnu studijsku godinu u Firenci. Moj suprug je čitao teološki časopis i odjednom sam ga čula kako se rasplakao. Potrčala sam k njemu, bojeći se da mu je stanje srca iznenada izazvalo bol. Pitala sam ga je li dobro. Rekao mi je da mu je članak koji je čitao pružio određeni uvid da je đavao ušao u Crkvu. Zapamtite, moj muž bio je prvi istaknuti Nijemac koji je javno progovorio protiv Hitlera i nacista. Njegovi su uvidi uvijek bili dalekovidni.

TLM: Je li vaš suprug ikad razgovarao o njegovu strahu za Crkvu prije ovog incidenta?

AVH:: Napomenula sam u biografiji mog muža, The Soul of a Lion, da je nekoliko godina nakon njegova obraćenja na katoličanstvo 1920-ih, počeo predavati na Sveučilištu u Münchenu. München je bio katolički grad. Većina katolika u to vrijeme išla je na Misu, ali uvijek je govorio da je on tamo postao svjestan gubitka osjećaja nadnaravnoga među katolicima. Jedan mu je incident naročito ponudio dovoljno dokaza, i to ga je jako mučilo.

Kada je prolazio kroz vrata, moj suprug je uvijek davao prednost onim svojim učenicima koji su bili svećenici. Jednog dana, jedan od njegovih kolega (katolik) izrazio je zaprepaštenost i neodobravanje: ,,Zašto puštate svoje učenike da prolaze prije vas?“ ,,Zato što su svećenici“, odgovorio mu je suprug. ,,Ali nemaju doktorat“. Moj muž je bio rastužen. Cijeniti doktorat je naravni odgovor; osjećati strahopoštovanje prema uzvišenosti svećeništva je nadnaravni odgovor. Profesorovo stajalište dokazalo je da je njegov osjećaj za nadnaravno propadao. To je bilo puno prije 2. vatikanskog sabora. Ali sve do sabora, ljepota i svetost tridentske liturgije prikrili su ovaj fenomen.

TLM: Je li Vaš muž mislio da je pad osjećaja za nadnaravno započeo oko tog vremena, i ako da, kako je to objasnio?

AVH:: Ne, on je vjerovao da su se, nakon što je papa Pio X. osudio herezu modernizma, njezini zagovornici jednostavno prikrili. Rekao bi da su tada pristupili tome mnogo suptilnije i pragmatičnije. Raširili su sumnju jednostavno propitkujući velike nadnaravne zahvate kroz povijest spasenja, poput djevičanskog rođenja i Gospinog trajnog djevičanstva, kao i uskrsnuća i svete Euharistije. Znali su da će se jednom kad vjera – temelj – zatetura, to isto dogoditi liturgiji i moralnom nauku Crkve. Moj muž je naslovio jednu od njegovih knjiga Razrušeni vinograd. Nakon II. Vatikanskog koncila činilo se da je tornado pogodio Crkvu.


Modernizam je bio plod nesreće renesanse i protestantskog ustanka, i trebao je dugi povijesni proces da se otkrije. Ako biste u Srednjem vijeku pitali tipičnog katolika da imenuje nekog junaka ili junakinju, on bi vam odgovorio imenom nekog sveca. Renesansa je to počela mijenjati. Umjesto svetaca, ljudi bi pomislili na genije kao osobe koje će oponašati, a približavanjem industrijskoga doba oni bi odgovarali imenom velikog znanstvenika. Danas bi odgovorili sportašem ili osobom iz svijeta filma. Drugim riječima, gubitak osjećaja za nadnaravno stvorio je inverziju hijerarhije vrijednosti.

petak, 23. lipnja 2017.

Propovijed vlč. Ivice Bačanija s mlade Mise vlč. Marka Tilošanca (23. VI. 2013.)


Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, dragi mladomisniče, vlč. Marko. Danas je radost, a vjerujem da svatko od vas u srcu osjeća radost zbog toga što je Isus Krist pogledao na Marka i uvrstio ga jučer među svoje svećenike. Ova prelijepa crkva, koja je posvećena otajstvu Kristova svetoga Križa i 7 žalosti BDM danas je ispunjena radošću zbog toga što je Gospodin pomazao ovog mladića, koji će Isusu Kristu cijeli svoj život prepuštati da će moći kroz njega djelovati.

Draga braćo i sestre, danas svi mi ovdje imamo jedan zadatak. Zadatak da počinjemo moliti za našeg mladomisnika, da kroz cijeli svoj svećenički život koji je jučer započeo živi život u Bogu i po Božjoj riječi. A ti, dragi mladomisniče, nemoj nikad nijedan korak u svome životu učiniti, a da ne budeš na koljenima pred Kristom Gospodinom i da ga ne pitaš: Isuse, što ja zapravo trebam reći ovome narodu, što ja trebam predati ovome narodu, kako ja trebam, Isuse, odnositi se prema ovome tvome narodu koji si ti krvlju svojom otkupio? Mi svećenici imamo povjereni narod i onda često znamo reći: ovo su naši župljani. A uskoro će i vlč. Marko doći na župu kada će moći reći: ovo su iz moje župe. Međutim, mi svećenici, a ti dragi Marko, budi uvijek svjestan: sve ono što nam je Krist darovao nije naše, nego je njegovo i on je to otkupio svojom presvetom, predragocjenom krvlju na križu. Pobožnost. Mnogi ste zamijetili, draga braćo i sestre, koji više poznajete vlč. Marka, da je morao pokazivati određenu pobožnost od trenutaka svojega djetinjstva, kroz srednju školu, morali ste zamijetiti možda kako je ministrirao ovdje, u ovoj crkvi, pod ovim presvetim Kristovim križem, ovdje u ovome Božjemu domu koji ispunja sila i snaga Duha Svetoga kada se događa presveta Žrtva otkupljenja, Isusa, našega Gospodina. I ta Žrtva Isusa Krista mislim da je obilježila i ovoga mladića koji je sada svećenik danas pred vama i za cijeli život ga je opečatila po svećeničkom ređenju.

Osobna svetost. Draga braćo moja i sestre, nikada čovjek ne može u životu biti svet, nego Boga nositi u svome srcu. Onda može čovjek jednostavno pokazivati tu svetost Božju. Onda možeš reći: vidiš, ovaj čovjek živi svetim životom jer nosi Boga u svome srcu. To je naš zadatak: moliti za pastire. Moliti za svećenika kojeg danas ispraćate iz svoje župe i koji će biti poslan na njivu Gospodnju da bi živio svetost Božju. Kaže naš narod: kakav narod, takvi mu i svećenici. Braćo moja i sestre, imamo pravo od svećenika očekivati svetost života. Imamo pravo od svećenika očekivati da živi samo za Gospodina i samo za sveta otajstva. Ali imamo i dužnost redovito žrtvu činiti, molitvu, post i pokoru za naše pastire. Jer Gospodin će nam dati svete pastire koji će nas voditi preko milosrđa Božjeg Srcu Isusovom samo ako ćemo mi pomoći tome svećeniku.

,,Da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno, geslo je našeg mladomisnika. Prignuti se pred Gospodinom, braćo i sestre, znači priznati: tu je prisutan moj Bog, tu je moj Spasitelj. I zapravo, vlč. Marko će, otkako ga je Gospodin pomazao silom Svetoga Duha svojega, svaki dan na oltaru Gospodnjem prikazivati žrtvu spasenja. Žrtvu otkupljenja za vas, koje poznaje, kojima će biti poslan. Zamislite, braćo moja i sestre, da nema svećenika u ovoj našoj župi. Da nemate svoga župnika. Badava vam ova veličanstvena crkva – ne bi bila sagrađena, badava vam ove prelijepe orgulje sa svojim zvucima, badava sva umjetnost u crkvi. Ona bi onda bila koncerta dvorana, bila bi pusta i prazna jer ne bi bilo onoga koji bi polaganjem ruku dozvao Boga na sveti žrtvenik, na oltar. Tu, braćo i sestre, moramo gledati Boga koji zove svećenika, Boga koji traži svećenika između naroda. I zato se pitamo pred njim, koji je svet, koji je božanski sin, koji je Isus Krist među nama i dolazi po rukama grešnoga svećenika. Vidjeli smo, u svetome Evanđelju, da je Isus Krist jednom u osami molio. Taj Isus Krist ide u molitvu da bi bio u intimnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem. I danas nama pokazuje, možemo reći, da svi mi moramo ići poput ovih učenika i biti s Kristom Gospodinom u molitvi. Tebi, dragi mladomisniče Marko, Isus danas isto poručuje: da ga pratiš redovito u molitvi. Da budeš onaj koji će ići uvijek putem Gospodinovim, koji ćeš ići u osamu. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će te svijet tako rado prigrliti. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će ti svijet uvijek pljeskati. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će svijet uvijek prihvaćati riječ koju ćeš ti naviještati u ime Boga. Budi svjestan da ćeš morati često i često biti pred Isusom živim sam, s njim u osami, da ćeš tu jedino moći doživjeti snagu Božjega blagoslova. Da ćeš tu moći doživjeti svu snagu ovoga svijeta jer ćeš ti onda moći izići iz molitve, kao svećenik koji je ohrabren, kao svećenik koji će drugima Boga moći darovati.

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

Biskup Pozaić: udbaški kalifat priziva novu Oluju – lustraciju!


Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša? U ime demokracije provodi se demonkracija. Na dnevnom je redu programirano perfidno zavaravanje i zavođenje u zlo i nemoral, sustavno razaranje moralnih snaga pojedinaca, obitelji i vitalnih ustanova presudnih za život i napredak nacije. Putem svakakvih medija izvodi se pranje mozga, nameće jednoumlje, bezumlje. Tamo kalifat islamski, ovdje kalifat udbaški, kalifat medijski, svi oni prizivaju novu Oluju – lustraciju. Bilo svjesno, bilo nesvjesno, privatno ili putem vlasti, agenti zla i sotone nastoje zagospodariti našim danima i našim noćima i našim snovima. Stvara se novo doba, nekultura neosobnosti. Manipulacija ljudima je tolika da više ne govorimo svoje riječi, ne izričemo svoje misli, želje, htijenja i planove i nacrte za danas i sutra. O tome misle drugi. Štoviše, ne sanjamo svoje snove, već one koji su nam suptilnim igrama pranja mozga nametnuli programeri kaosa u režimu totalitarizma bilo koje boje. Nepoželjno je, opasno je misliti jer misao vodi u slobodu. Papa Benedikt XVI. za posjeta svojoj domovini Njemačkoj svoje je sunarodnjake u svečanom govoru u Bundestagu podsjetio na davne dane, mudre riječi sv. Augustina: ,,Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša?. Pod naletom agresije tzv. medija, masivnih i individualnih, posredstvom kojekakvih stabilnih i džepnih napravica upali smo već od dječjeg vrtića pa nadalje u raspojasanu gojaznost i pretilost duha. I ne mičemo se od tih napravica, pristali smo biti žrtve inače korisnih sredstava i pomagala društvenog života. Putem razularenih medija širi se virus zaraze koji stvara umjetne želje i umjetne potrebe, posebno za djecu i male. Potrošački mentalitet: kupi, upotrijebi, baci; nagurava zavodljive mogućnosti pogubnih novih razonoda i užitaka lažne sreće koji vode u prazninu i besmislenost, a sve radi nečasne zarade – porez na naivne. Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša?

srijeda, 14. lipnja 2017.

Argentinski biskup organizira posebnu Misu s Pričesti za preljubničke parove pozivajući se na papu Franju


Prošle je nedjelje u župnoj crkvi sv. Roka u Santa Feu (Argentina) mjesni biskup. Mons. Macin, kojega je imenovao papa Franjo 2013., proveo golemu i svetogrdnu sablazan koja jasno pokazuje što stoji iza Amoris Laetitije.

U toj je crkvi on organizirao svečanu Misu u kojoj je javno proglasio sljedeće. Prema normama postavljenim u pismu koje je poslao papa Frano prije 6 mjeseci i u okviru integracije kršćana koji su 'marginalizirani' zbog njihovog neregularnog stanja, budući da su rastavljeni i 'ponovno vjenčani' ili u neregularnom stanju (rastavljeni u novoj vezi), nakon što je prošlo razdoblje od 6 mjeseci subotnjih susreta koji su nazvani 'put razlučivanja', odlučeno je u skladu s prethodno navedenim (papinskom odredbom) DA IH SE UKLJUČI U PUNO SAKRAMENTALNO ZAJEDNIŠTVO, što je učinjeno u ovom obredu. Ni u jednom trenutku nije spomenuto da su ti ljudi učinili bilo kakav zavjet čistoće ili da žive 'kao brat i sestra'.

Isto je tako svima spomenutima (oko 30 parova) podijeljena Pričest, u društvu njihove rodbine koji su načinili slike u svečanoj atmosferi. Ni u jednom trenutku nije spomenuto sv. Pismo koje osuđuje preljubništvo, a neprestano su spominjani izvadci iz Amoris Laetitije gdje se govori da rastavljeni i 'ponovno oženjeni' trebaju biti uključeni u puno zajedništvo.

Ovaj biskup i svi oni koji slijede takvu vrstu uputa i radnju su naprosto otpadnici, vukovi odjeveni u ovčje ruho, koji ne samo da šalju duše u pakao, nego i obeščašćuju Euharistiju, za što će pred Bogom polagati račun.

Ovu su vijest za portal Adelante La Fe potvrdili očevici te se je radi otklanjanja svake sumnje može provjeriti u mjesnim novostima.

Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/06/breaking-argentina-bishop-organizes.html

Fotografije s obreda:


petak, 9. lipnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (VII.)


Tjelesni doprinos u davanju zadovoljštine

Sedmi razlog zašto moramo trpjeti, posebno u tijelu, je ovaj: budući da su naše tijelo i njegovi udovi i organi bili instrumenti naših grijeha, pravedno je da moraju biti i instrumenti ispaštanja i zadovoljštine koji su potrebni za te grijehe. Uza sve ono što smo rekli o nužnosti potpunog zadovoljenja za naše grijehe, moramo sada reći nekoliko riječi o pravednoj raspodjeli patnji po kojoj se mora dati zadovoljština.

Sva djela koja činimo, i dobra i loša, činimo kao čovjek, kao ljudska osoba koja je sačinjena od duše i tijela. I naša duša i naše tijelo imaju intiman i nužan dio u svemu što radimo. Nikada u svom životu ne vršimo neki ljudski čin, odnosno nešto za što smo odgovorni Bogu, samo u tijelu ili samo u duši. Stoga u svakom grijehu koji počinimo sudjeluje neki dio tijela. Ne možemo misliti nešto loše, upustiti se u grješnu želju ili maštanje, izgovoriti grješnu riječ, učiniti nešto zabranjeno ili propustiti neku dužnost bez sudjelovanja nekog djela našeg tijela, koji je primio najveći dio užitka i ugode od određenog grijeha.

Razmotrimo malo pobliže tu temu. Postoje bezbrojni grijesi mišlju, maštom i željom – naš mozak je imao aktivnu ulogu u njima svima. Postoje jednako bezbrojni grijesi riječima – neljubaznim i nemilosrdnim, gorkim i pokvarenim riječima i razgovorima; vrijeđanje Božjeg Svetog Imena; sugestivne i nečedne šale i priče; laži, klevete i ogovaranja – u kojima je glavni instrument bio naš jezik. Možda postoje grijesi proždrljivosti, neumjerenosti, ljubav prema dobroj zabavi, „stvaranje Boga od svog trbuha“ (Fil 3,19) – ali ugoda tih grijeha nije ograničena samo na naše nepce, nego se nastavlja u našem čitavom tijelu. Možda smo krivi za nečednost u odijevanju, kojim smo se učinili hodajućom napasti i prilikom za grijehe svima koji su nas vidjeli. To je bilo naše tijelo, posvećeno u krštenju na isključivu službu Bogu, koje smo dali đavlu da ga koristi kao instrument za uništenje naše besmrtne duše. I napokon, ako smo se upuštali u grijehe nečistoće i nečednosti, sami ili s drugima, to je bilo naše tijelo i njegovi dijelovi koji su se zabavljali zabranjenim užitkom. Ukratko, ne postoji nijedan dio našeg tijela ili osjetila koji nije u nekom trenutku bio uključen u službu grijehu.

Dakle, sada kada imamo ove činjenice pred sobom, sami prosudimo je li pravedno da samo naša duša mora potpuno zadovoljiti u čistilištu za grijehe koje smo počinili ovdje na zemlji, dok naše tijelo, koje je tako često glavni krivac, može uživati potpuno izuzeće od tog zadatka. Bi li to bilo pravedno da naša duša, koja često samo malo popušta s oklijevanjem žudnjama našeg tijela u prepuštanju užicima, mora platiti cijelu kaznu, dok tijelo, koje se buntovnički zabavljalo, potpuno izbjeglo kazni koju je zaslužilo? Sigurno da ne. Jer dok bi duša činila sporu i bolnu pokoru u vatri čistilišta, tijelo bi samo prošlo korupciju groba koje je posve nesvjesno. Na taj način bi ono uživalo polasticu potpunog izuzeća od kazne za one grijehe za koje je bilo nužan instrument. Da vas ponovno pitam, zar bi to bilo pravedno i pošteno?

Ako, stoga, sada trpite u tijelu, ako bolujete u očima koje su često gledale na grješne stvari, u vašim ušima koje su tako pohlepno slušale nemilosrdne ili nečedne razgovore, u vašoj glavi koja je tako često ispunjena svojevoljnim nesvetim mislim, u vašim rukama koje ste tako često koristile u mnogim grješnim djelima, u vašim nogama koje su vas tako često dovele u grješne prilike ili vodile u lov na poroke i sramotu, ili ako patite u bilo kojem drugom djelu tijela, ponizite se i priznajte i klanjajte se beskrajnoj pravdi Božjoj, koja vam sada daje priliku da okajavate svoje grijehe u samim djelovim koje ste tako sramotno koristili „čineći ih djelovima zlobe“, a zatim odlučite istrpiti svoje patnje u duhu pokore.

nedjelja, 4. lipnja 2017.

Što je neokonzervativizam?


Po nastanku prosvjetiteljstva i izbijanju francuske revolucije – koju je slijedio niz revolucija utemeljenih na prosvjetiteljsko-racionalističkim zasadama, Crkva se našla pred izazovima kakve dotad još nije doživjela. Dok su povijest Crkve obilježila brojna krivovjerja, ona su ipak uvijek nastajala iz čovjekovih pojedinačnih krivih svjetonazora. No ovdje se Crkva po prvi puta susreće s jednim cjelovitim heretičnim sustavom koji ima jedno jasno temeljno polazište – a to je svrgavanje Boga s njegovog prijestolja kao svemogućeg Stvoritelja i Svedržitelja. Čovjek se proglašava dostatnim samime sebi; proglašava božanstvom svoj razum, a za Boga – prema masonskom nauku (nastalom iz tzv. prosvjetiteljstva) ima mjesta samo kao prvog pokretača koji se dalje ne miješa u tijek povijesti i koji je čovjekovom razumu nedostupan. Iz tog sustava razvija se cijeli sklop krivovjernih nauka koji udaraju na svako područje kršćanskog nauka i žele ga obezglaviti tako da Crkva upije duh vremena i bude podložena ovom nauku 'novog doba'. Taj duh širi se po cijelome tadašnjem društvu i želi ući u sve njegove pore. Dio tog društva je i Crkva te postaje upravo jedan od glavnih ciljeva i najvećih izazova revolucionara kako svoje ideje infiltrirati u Crkvu.

Katolički nauk se sve do novijeg doba nikad nije određivao pojmovima konzervativnog ili liberalnog. Katoličanstvo je uvijek bilo naprosto to – katolička vjera koja potječe od apostola i otaca i koju je Crkva čuvala kroz vjekove. Sada situacija postaje drukčijom. Prodorom ovog revolucionarnog, bezbožničkog duha u Crkvu – koji počinje svoje jasne tragove ostavljati početkom 19. stoljeća, katoličanstvo se naspram racionalizma definira kao konzervativno. To upravo u suprotnosti s revolucionarnom ideologijom koja je zapravo liberalizam – izdizanje čovjekove slobode i njegovo oslobađanje od objektivnih vjerskih i moralnih normi. Čovjek je pozvan vjerovati u štogod želi i živjeti kako želi jer objektivne istine nema. On je slobodan da tu istinu sam sebi otkrije i izgradi jer ona nije objektivna, nego subjektivna. Katoličanstvo se u reakciju na ovu modernu herezu postavlja u smislu konzervativnog elementa – pozivajući na očuvanje svojeg vjekovnog nauka i tradicije, jer samo u njemu se nalazi objektivna istina koja oslobađa, spašava i vodi vječnom životu.


Proporcionalno sve većem prodoru i širenju ovog revolucionanog i liberalnog duha u Crkvi, oznaka konzervativnog počinje se od istih liberalnih elemenata označavati kao nešto pejorativno te se, malo-pomalo, vrlo suptilno, kao takva i servira općoj katoličkoj masi pozivajući pod vrlo vješto formuliranim frazama na duh reformi i promjena koje će kroz praksu i vrlo vješto oblikovane formule, dovesti do promjena u vjerskim shvaćanjima. Ta tendencija dobiva svoj vrhunac na Drugom vatikanskom saboru i u događanjima oko njega i nakon njega, gdje se kroz vrlo profinjene revolucionarne reforme provodi prava revolucija u vjeri i moralu. Ono konzervativno dobiva svoj definitivno pejorativni predznak te postaje toljagom kojom će se lupati po glavama onih koji 'pripadaju prošlosti', kojoj navodno povratka više nema. Kao eklatantne primjere možemo navesti težnju za tradicionalnom latinskom Misom, za poučavanjem tradicionalnog katekizma, pozivanje na odredbe i dogme Tridentskog ili Prvog vatikanskog sabora, na odredbe crkvenog zakonika. Sve su to koncilski revolucionari – u nedostatku argumenata, ideološki diskreditirali etiketama nazadnosti, zaostalosti, zahrđale konzervativnosti koju je vrijeme pregazilo.