Ništa mi nije tuđe što je kršćansko


Smatram da ćemo ispravno postupiti, ako nas je toliko strah nedalekog vremena, kad će se Sin Čovječji, Krist, predati u ruke grešnika, koliko god puta ustanovimo da je vrlo blizu opasnost da se izruči u ruke bezbožnih ljudi Kristovo otajstveno tijelo, Kristova Crkva, to jest vjernički kršćanski svijet. To je, jao, više nego stoljetna činjenica, pa nitko među nama nije iznimka da nije svjestan, sad ovdje, sad ondje, te opasnosti. Dok bijesni Turci čas ovdje, čas ondje, pustoše dijelove kršćanskog područja, dotle ih, radi unutrašnje svađe, raznovrsne heretičke sljedbe razdiru.

Dakle, dok vidimo posvuda, ili čujemo da se to, makar daleko, počima događati, razmislimo da nemamo vremena ni za sjedenje ni za spavanje, nego da moramo odmah ustati i koliko možemo, pa i drukčije, barem svojim molitvama, priskočiti u pomoć drugima u pogibelji. A ne smije se mlitavo uzeti na znanje pogibelj iz razloga što je dalje od nas. Budući da se općenito svi slažu s izrekom pjesnika komičara [1]: „Čovjek sam, pa ništa ljudsko ne smatram sebi tuđim!“ - koliko bi ukor zaslužili kršćani koji tvrdo spavaju (hrču) dok je kršćanstvo u opasnosti? U nakani da nas pouči, Krist je ne samo one koje je postavio bliže uza se, nego i one koje je odredio da stoje dalje, na slični način opomenuo da bdiju i mole. Radi toga, ukoliko nas, možda, tuđa zla što su daleko, nimalo nisu kadra ganuti, neka nas barem gane jednaka nam zajednička pogibelj. Zaista, trebamo se strašiti da se pogibelj, što je njih snašla, ne uputi k nama. Na mnogim smo se događajima uvjerili, zaista, kolika je žestina požara koji se brzo širi, i koliko je strahovito užasna zaraza leteće kuge. Budući da je, stoga, svaka ljudska pomoć uzaludna, bez pomoći Boga koji tjera zlo, mi ćemo se stalno sjećati ove rečenice iz Evanđelja, i uvijek ćemo misliti da nam Krist osobno ponovno govori: „Zašto spavate?! Ustanite i molite da ne padnete u napast!“ (Lk 22,46).

Izvor: Sveti Toma More, Kristova žalost

Fusnote:

1 Publius Terentius Afer, pisac komedija oko 170. pr. Krista

Primjedbe

  1. Koliko je onih mlakih, ni vručih ni hladnih koje je Krist već ispljunuo iz svojih usta. Kažu da ih vjera ne zanima i da su slobodni , a neznaju da su se nesvrstavanjem svrstali pod đavolji stijeg. Misle ako javno ispovijedaju da ne vjeruju biti ostavljeni na miru , po strani , a ne znaju da su time već u vlasti zloga. Oni koji će se jednom pred Gospodinom pokušati opravdavati da nisu djelovali i opominjali jer tko su oni da sude , primit će mnogo udaraca . Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. Boli me glava od ovog karizmatika Robelara.

    Hildegarda

    OdgovoriIzbriši
  3. Za tvoju informaciju draga sestro u Kristu i Sveta Hildegard je baš kao i Sveti Anto i Sveti Franjo bila karizmatik. Naime imala je uz dar strpljivosti i poniznosti i karizmu ozdravljanja. U svakom slučaju sam se pomolio za tvoju srdobolju i već ti je bolje. Robelar

    OdgovoriIzbriši
  4. Vidiš, Hildegarda,
    to možeš uzeti kao vrlo dobar znak.
    Opominje te tvoja vlastita glava, makar na bolan način, kad već ne ide drukčije,... da za Krista treba GORITI, a ne, ni slučajno samo DIMITI.
    Prava Hilegard bi to morala itekako znati.
    JbD

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar