„Uznesena je Marija na nebo, raduju se anđeli, hvaleći blagoslivljaju Gospoda“

Predragi vjernici!

Mi nemamo izravnih povijesnih podataka o životu Majke Božje poslije uzašašća Kristova, niti znamo sigurno, kada i gdje je umrla. Ali vjera je Crkve Božje od najstarijih vremena, da je ne samo duša Majke Božje u nebu nego i tijelo Njezino, koje se je poslije smrti opet sjedinilo s dušom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada raspalo u grobu. Čitava Crkva, i ona koja uči, i ona koja sluša, sigurna je obzirom na činjenicu Uznesenja Majke Božje. I tako se evo ovaj uzvišeni blagdan Majke Božje već mnogo vjekova slavi u čitavoj Crkvi, pa evo posebnom pobožnošću i u našoj domovini.

No na što se oslanja vjerovanje Crkve Božje, da je duša i tijelo Majke Božje u nebu, da je Ona uznesena na nebo? Oslanja se na činjenici da ona majka Isusa Krista, Sina Božjega, koji nikad nije imao ništa zajedničko s đavlom i kraljevstvom njegovim ili bio pod vlašću njegovom, nego je uvijek bio u najoštrijoj opreci s njime i pobjednik nad njime, pa tako i Njegova presveta Majka. A kraljevstvo đavlovo obuhvaća i grijeh i smrt. Pa kao što je Majka Božja bila bez grijeha začeta i izuzeta od grijeha, tako je bila izuzeta i od smrti. Umrla je doduše kao i Sin Njezin, ali nije bila podložna zakonu smrti, i tijelo Njezino nije se nikad raspalo u grobu, nego se iza smrti opet sjedinilo s dušom  i bilo uzneseno na nebo.

Sv. Ivan Damašćanski, divnim riječima obrazlaže ovu činjenicu: „Danas sveti i živi kovčeg Boga živoga, koji je u svojoj utrobi začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen nikakvim rukama. I kliče David, Njezin roditelj i s njime igraju anđeli, slave arkanđeli, sile veličaju, poglavarstva kliču, vlasti se raduju, vesele se gospodstva, prijestolja svetkuju, hvale kerubini i slavu Njezinu propovijedaju serafini."

Danas dan raskoši od novog Adama prima živi raj, u kojem je zasađeno drvo života, u kome je pokrivena naša golotinja. Danas neokaljana Djevica, koja nije zaprljana nikakvim zemaljskim težnjama nego othranjena nebeskim mislima, nije se vratila u zemlju: nego, jer je živo nebo, smještena je u nebeskim dvorima. Iz koje je naime svima potekao život, kako bi Ona kušala smrt? ...

Eva, koja je poslušala glas zmije, biva osuđena na bol rađanja i na smrt i smještena u pretpaklu. No kako bi proždirala smrt Ovu, uistinu blaženu, koja je poslušala riječ Božju i bi puna djelovanjem Duha Svetoga, te na pozdrav anđeoski bez požude i djelovanja muža zače Sina Božjega i bez bola ga rodi i sva se Bogu posveti? Kako bi raspadljivost zahvatila ono tijelo, koje je primilo Život? Ovome je (tijelu) spremljen ravan i lak put u nebo. Ako naime, veli Život i Istina Krist: „Gdje sam ja, tamo će biti sluga moj“ – kako ne bi još više bila s njime Majka?

Blagdani su Majke Božje bili oduvijek radost za svako plemenito kršćansko srce. Jer Njezina slava i naša je slava. Njezina čast i naša je čast. Tako je evo i sa blagdanom Uznesenja Majke Božje. No kao što svaki blagdan pruža veliku pouku kršćaninu, tako je pruža i blagdan Uznesenja  Majke Božje.

Njezino tijelo nije se raspalo u grobu nego je uzneseno na nebo. To je posebna povlastica Majke Božje. Naše je tijelo podložno zakonu smrti i raspast će se jednom u grobu, kao i onih, koji su umrli prije nas. Ali i to naše poniženo tijelo, određeno je, ukoliko čovjek premine u milosti Božjoj, da bude jednom proslavljeno u nebu i da se sjedini u sjaju s dušom, kojoj je služio kao oruđe na ovome svijetu. Pa kad neodoljivom težnjom žudimo za tim časom, onda valja izabrati onaj put, kojim je pošla i Majka Božja. Taj nam je put označilo sv. Pismo riječima: „Gloriam praecedit humilitas.“ – Poniznost prethodi slavi. (Iz 15:33)

Eva je poslušala glas zmije, da ubere plod sa zabranjenog drveta, jer da će biti kao Bog. No po toj oholosti izazvala je prokletstvo Božje na sebe i na svoje potomstvo, jer se „Bog protivi oholicama“. (Jak 4:6) Majka Božja svojim djevičanstvom, svojom strpljivošću, svojom vjerom, ali prije svega i nada sve svojom dubokom poniznošću, djeluje drugačije i dozivlje Boga s nebesa na zemlju u svoje djevičansko krilo. Pogledao je Bog i na njezinu duboku poniznost, kao što govori Magnificat: „Veliča duša moja Gospoda...jer je pogledao na poniznost službenice svoje.“ (Lk 1:48) Njezinoj dakle proslavi na nebu prethodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo za svakog čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine prispiju u nebeske visine: „Antequam glorificetur, humilatur!“ – Prije nego bude proslavljen, neka se ponizi!“ (Iz 18:12)

Ta se poniznost pokazuje prije svega u svojevoljnom podvrgavanju volji Božjoj, izraženoj za čovjeka u naravnom zakonu i evanđelju. Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove , stanoviti jaram, činjenica je, da je jaram taj mnogo lakši nego onaj – lažne slobode, za kojom teži oholost.

„Jaram je moj sladak i breme je moje lako,“ (Mt 11:30) veli Krist. (...)

Pa jer je ljudska slabost tako velika, zato nas Crkva upućuje, da svojoj nemoći pomognemo s neba, kad nas uči moliti: „Svemogući vječni Bože, umnoži nam vjeru, ufanje i ljubav, i da zaslužimo dostignuti, što obećavaš, učini, da ljubimo, što zapovijedaš.“ (Zborna molitva 13. nedjelje po Duhovima) Blagdan Majke Božje potiče nas na to! Za svakog će naime doći dan, kad se ima odijeliti od svijeta. Da dakle neugasiva težnja, što gori u svakom ljudskom srcu za vječnom srećom, bude jednom ispunjena, i da ovo naše tijelo, kojemu je suđeno da se raspadne u grobu, ali i da uskrsne jednom iz groba, uzmogne uskrsnuti u slavi i sjaju i sjediniti se s dušom u nebu, slijedimo primjer Majke Božje, čiji sveti blagdan Uznesenja slavimo.  „Gloriam praecedit humilitas.“ – Poniznost predhodi slavi.

Propovijed bl. A. Stepinca u stolnoj Crkvi, na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1941.

(Katolički list, broj 33. (1941.) 381 -382.)