FSSPX nije u raskolu: odgovor točku po točku na CMTV-ov videozapis ‘Katolički raskol’ (III.)

Michael Voris, urednik neokonzerativno orijentirane stranice i internet-televizije 'Church Militant TV' izdao je prošle godine videouradak u kojem se na klevetnički način obara na Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Na taj napad odgovorio je kolumnist Remnant Newspapera Chris Jackson opsežnim odgovorom u kojemu je opovrgnuo svaku točku iznesenu u videozapisu. Prvi i drugi nastavak ovog odgovora već su objavljeni; ovdje donosimo treći nastavak.

Voris: II. Vatikanski sabor je u redu jer su na njemu sudjelovali biskupi istočnih obreda

Kasnije Voris nastavlja dokazivati kako njegovo licemjerje nema granica. On izjavljuje:

FSSPX-ova priča (o II. vatikanskom saboru) kaže da su kontrolu nad koncilom sv. Ivana XXIII. preuzeli modernisti i neoprotestanti. No, FSSPX-ova verzija povijesti je nepotpuna i pretjerana. Nažalost, to što je uragan otpada od vjere poharao Crkvu u kasnim 60-tim [nema izvanrednog stanja, Michael?] čini to tumačenje vrlo prihvatljivim. Mnogi katolici kad to čuju, kažu: "Ah, izgleda da su u pravu jer pogledaj samo to razaranje." FSSPX potpuno ignorira ključnu i bitnu ulogu istočnih katoličkih obreda na koncilu i kasnije.

Ozbiljno? FSSPX-ov "nepotpun i pretjeran" pogled na preuzimanje kontrole nad Koncilom (pogled koji je i Michael Voris djelio 2010. i nikad ga nije povukao) je dokazano pogrešan zbog prisutstva nekih biskupa istočnog obreda? Ozbiljno? Baš suprotno, progresivci su namjerno odabrali određene liturgijske prakse istočnih obreda izvan konteksta i onda ih koristili da bi nametnuli svoje vlastite novotarije na rimski obred. I Voris se izgleda potpuno nasjeo na taj liberalni izgovor. Također, ako je Voris u pravu, mogli bi očekivati da će katoličke crkve istočnih obreda u Americi biti procvali bedemi doktrinalnog i liturgijskog pravovjerja. Je li to slučaj? Sjetite se da su dokumenti II. Vatikanskog sabora primjenjeni na sve obrede Crkve, uzrokujući doktrinalni kaos u svima od njih. No, jednu stvar znamo sigurno. Da je Papa Pavao pokušao ukinuti istočne liturgije i nametnuti svoj Novus ordo na istočne obrede 1969. vidjeli bismo slavni primjer otpora kakav nikad nije viđen u Crkvi; otpor koji se trebao dogoditi u latinskom obredu.

            Voris pogrešno razumije Ecclesia Dei, ponovno ga opovrgava Karl Keating

Nakon toga Voris se opet vraća temi nepostojećeg "raskola" i, nažalost, doista sam sebe sramoti. On kaže da je Ivan Pavao II. u Ecclesia Dei govorio o FSSPX kao "odvojenoj Crkvi". On ništa takvoga nije učinio. Voris je to jednostavno krivo razumio.  Zbog toga ga je opovrgao nitko drugi negoli otac neokatolika, Karl Keating:

„...baš nakon 43. minute, Voris govori:

"U pismu koje je sv. Ivan Pavao II. napisao potvrđujući Lefebvreovo izopćenje, on je govorio o FSSPX-u kao "odvojenoj Crkvi": "S velikom boli je Crkva saznala za nezakonita biskupska ređenja koje je 30. lipnja podijelio nadbiskup Marcel Lefebvre, koja su poremetila sav trud uložen prethodnih godina da se osigura potpuno zajedništvo s Crkvom Svećeničkog Bratstva Sv. Pija X. koje je ustanovio isti mons. Lefebvre."

Ovdje postoji nejasnoća u prijevodu. Čini se kao da se može pročitati da stoji: "Crkvu Svećeničkog bratstva Sv. Pija X". Da je to ispravan način čitanja, onda je sigurno Papa namjeravao uputiti da se FSSPX drži kao odvojena Crkva, i to bi značilo da je FSSPX u raskolu od Katoličke Crkve. Ali to nije ono što ta rečenica stvarno znači.

Ponovno je pročitajte i stavite između Crkve i Svećeničkog Bratstva zarez, i tako Papa ne govori o "Crkvi Svećeničkog bratstva sv. Pija X.“ već o potpunom zajedništvu FSSPX-a s Crkvom. Drugim riječima, mi trebamo pročitati riječ "Crkva" kao dio izraza "potpuno zajedništvo s Crkvom", ne kao dio izraza "Crkvom Svećeničkog bratstva Sv. Pija X.".

Voris senzacionalizira Nadbiskupove riječi

Voris također, poput nekih prijašnjih liberala, odlučuje zloporabiti i senzacionalizirati Nadbiskupov odabira riječi "nezakonito dijete" u poznatoj propovijedi iz 1976. tako što je odlučio citirati samo rečenicu koja sadrži tu riječ:

„I upravo zato je taj savez kojeg žele liberalni katolici između Crkve i Revolucije, preljubnički savez. Iz preljubničke veze mogu nastati samo nezakonita djeca. A tko su ta nezakonita djeca? To su naši obredi. Obred nove mise je nezakoniti obred. Sakramenti su nezakoniti sakramenti. Ne znamo više da li ti sakramenti daju milost ili je ne daju. Ne znamo više daje li nam ta misa Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, ili ne daje.“

Michael Davies odgovara:

Sljedeće poglavlje koje ću citirati izazvalo je mnoštvo nepovoljnih komentara, prvenstveno zbog uporabe riječi "vanbračno dijete", pogotovo povezano sa svećenicima koji dolaze iz reformiranih bogoslovija. Liberali su se brzo uhvatili za taj odlomak da bi implicirali kako je Nadbiskup htio osobno uvrijediti te mlade svećenike. Ništa ne može biti dalje od istine. Pažljivo čitanje spornog poglavlja će pokazati da je Nadbiskup pravio valjanu analogiju i rabio te riječi s velikom preciznošću. Nažalost riječ "vanbračno dijete" zvuči puno uvredljivije na engleskom nego na francuskom i iz tog razloga bih volio da je Nadbiskup upotrijebio neki drugi izraz da bi priopćio poruku.

Kao što će tekst razjasniti, on je kao prvo uzeo sliku s kojom se često susrećemo u Starom zavjetu i koja je često izraženo puno žešćim terminima nego što su oni koje je rabio Nadbiskup: da je nevjernost židovskog naroda bila jednaka preljubu. Izrael je bio Gospodnja bračna družica; i kada su Židovi zalutali na mjesta žrtvenika poganskih idola i sudjelovali u njihovim kultovima, to je činilo preljubničku vezu. Veliko iskušenje s kojim se susreću katolici još od francuske revolucije je ulazak u preljubničku vezu s liberalizmom, prožimajućim duhom našeg vremena. Od II. vatikanskog sabora su veliki dijelovi Crkve podlegli tom iskušenju, nitko očitije od francuske hijerarhije. Slično tome, pokušava se ujediniti (na isti preljubnički način) katoličko i protestantsko bogoslužje i nauk. Tako su mnogi mladi svećenici koji danas izlaze iz naših bogoslovija (s čime imam osobno iskustvo) koji su zbunjena mješavina liberalizma i protestantizma, s možda nešto preostalog katoličanstva. Njihova zbunjenost je tolika da ne bi mogli imenovati svoje duhovne pretke da ih pitate i nazvati ih doktrinarnom vanbračnom djecom je grubo, ali točno. Svakome tko je prisustvovao tipičnom služenju nove Mise ne treba posebno napominjati da je nazvati ga nezakonitim obredom još umjereni izraz.

Voris izravno kopira materijale sa sedisvakantističke stranice kako bi dokazao da je nadb. Lefebvre raskolnik?

Voris tada ide dalje tako što tvrdi da je Nadbiskup dao brojne "raskolničke" izjave u svom životu. Izmlatio je dva "citata" koja bi navodno trebali biti Nadbiskupovi:

"Ovaj Koncil predstavlja s našeg gledišta i gledišta rimskih vlasti novu crkvu koju oni zovu koncilska crkva."

"Nismo mi u raskolu, već koncilska crkva."

Propovijed u Lilleu, 29.kolovoza 1976. pred mnoštvom od 12.000 ljudi. Te riječi se pojavljuju u izravnoj neispravljenoj verziji propovijedi kako su je novinari snimili i objavili.

Ovdje je poveznica na cijelu Nadbiskupovu propovijed od toga dana. Izazivam svakoga da u njoj pronađe bilo koji od prijašnjih citata:

http://www.sspxasia.com/Documents/Archbishop-Lefebvre/Apologia/Vol_one/Chapter_13.htm
Jedino mjesto gdje se mogu naći oba citata je na stranici koju vodi svećenik sedevakantist, p. Cekada. On je bio objavio članak koji je napisao sedisvakantist laik, John Lane. Izgleda da je g. Voris s te stranice uzeo doslovno oba citata jer ih je citirao od riječi do riječi, budući da se sljedeći čudan citat  kao izvornik nalazi samo na toj stranici.

Propovijed u Lille-u, 29. kolovoza 1976. pred mnoštvom od 12000 ljudi. Te riječi se pojavljuju u izravnoj neispravljenoj verziji propovijedi kako su je novinari snimili i objavili.

Iako Voris prikazuje kao da su oba citata iz propovijedi u Lilleu, Lane navodi da je prvi citat iz Le Figaro od 4. kolovoza 1976. Netko je ostavio komentar da je to tekst intevjua s nadbiskupom Lefebvreom od 2. kolovoza 1976. u istim novinama Le Figaro te nisam bio u mogućnosti potvrditi točnost tog teksta. Što se tiče optužbe o navodnoj "izvornoj neispravljenoj verziji propovijedi", cijela službena verzija koja je dostupna ne sadrži taj citat. Uspio sam pronaći sličan citat u novinskom izvještaju događaja, ali on je pripisan Msgr. Francoisu Ducaud-Bourgetu, ne Nadbiskupu Lefebvreu.

Izraz „koncilska Crkva“ upotrebljava sam Rim da bi opisao sebe

Bez obzira na autentičnost citata, Voris pridaje nepotrebnu pozornost izrazu „koncilska Crkva“. No, njega nije izmislilo Bratstvo, već je to sam rimski izraz. Msgr. Giovanni Benelli, zamjenik Državnog tajnika, napisao je msgr. Lefebvreu u pismu 25. lipnja 1976. (naglasci umetnuti) sljedeće:

Sveti Otac me zadužuje ovog dana da potvrdim mjeru o kojoj ste bili obaviješteni u njegovo ime, de mandata speciali: odsada ne smijete više podjeljivati svete redove. Nemojte koristiti izgovor o zbunjenom stanju bogoslova koji trebaju biti zaređeni: to je samo prilika da se objasni njima i njihovim obiteljima da ih ne možete zarediti za službu Crkvi protiv volje Vrhovnog svećenika Crkve. Nema ništa beznadno u njihovim slučajevima: ako imaju dobru volju i ako su ozbiljno pripravni za prezbitersku službu u iskrenoj vjernosti koncilskoj Crkvi.

Nadbiskup Lefebvre je odgovorio na taj novi pojam „koncilske Crkve“ 12. srpnja 1976.:

Tako se čini nemogućim prići osnovnom problemu, koji je sporazum između koncilske Crkve, kao što ju je nazvao sam Msgr. Benelli u svojem zadnjem pismu, i Katoličke crkve. Neka ne bude greške. To nije pitanje razlike između msgr. Lefebvrea i pape Pavla VI. To je pitanje radikalne neuskladivosti između Katoličke crkve i koncilske Crkve, gdje je Misa Pavla VI. simbol i program koncilske Crkve.

Nadbiskup Lefebvre o raskolu svojim vlastitim riječima

Ironično je da Voris ranije citira intervju nedokazane autentičnosti koji potječe navodno od 2. kolovoza 1976. kao dokaz da je Nadbiskup bio raskolnik, kada postoji njegov provjerljiv citat na tu temu iz intervjua koji je dao 3. kolovoza 1976. novinama Nouvelliste iz Siona, Valais, Švicarska, u Econeu. Taj citat jasno objašnjava njegov nadasve opravdan stav:

Novinar: Ne idete li Vi prema raskolu?

Mgr. Lefebvre: Kada mi netko kaže: “uzrokovat ćete raskol“, ja im kažem da nisam ja taj koji uzrokuje raskol; ja ostajem na potpuno tradicionalnoj liniji. Tako ja ostajem ujedinjen s Crkvom koja postoji dvije tisuće godina i ne činim ništa drugo osim onoga što se uvijek činilo kroz dvije tisuće godina, ništa drugo osim onoga za što su mi čestitali, a sada sam za tu istu stvar osuđen! To je kao da sam izbačen, gotovo da sam izopćen; konačno, suspendiran sam, a radim potpuno iste stvari koje sam činio trideset godina svog života i u to vrijeme mi je dana svaka moguća i zamisliva počast.

Nitko mi neće oduzeti moje uvjerenje da se nešto dogodilo u Crkvi. Na Koncilu je prihvaćeno novo usmjerenje pod vodstvom liberalnih kardinala koji su imali kontakte s masonima i koji su željeli tu otvorenost svijetu koja je njima tako draga; otvorenost svijetu je rezultirala Deklaracijom o vjerskoj slobodi koja znači praktično, u stvari, jednakost svih religija. Tako da više nema katoličke države, nema potvrde da Crkva jedina posjeduje istinu, i tolike druge stvari koje nas očito suprotstavljaju Koncilu. Cijeli problem je tu, cijela „ekonska drama“, ako se to tako može nazvati, je tu. Osobno stoga ne mislim da sam ja taj koji uzrokuje raskol. Neka mi se pokaže čime uzrokujem raskol, neka me se ispita. Tražim da me ispita Kongregacija za nauk vjere, ako zaista osporavam katoličku vjeru, ako sam zaista protiv discipline Crkve. Ja tvrdim da od Koncila vlasti u Crkvi – ne kažem Papa jer ja ne znam koji je Papin utjecaj na izdane odredbe; ali oni koji imaju moć, barem u rimskim kongregacijama, su u postupku odvođenja Crkve u raskol.

Što je raskol? To je raskid, raskid s Crkvom. Ali raskid s Crkvom također može biti raskid s Crkvom prošlosti. Ako netko raskine s Crkvom od dvije tisuće godina, on je u raskolu. Već je bio koncil koji je proglašen raskolničkim. Tako da je moguće da jednoga dana, za dvadeset godina, za trideset, za pedeset godina - ja ne znam - da će Drugi vatikanski sabor biti proglašen raskolničkim jer ispovijeda stvari koje su protivne Tradiciji Crkve i koje su uzrokovale unutar Crkve.

Kardinal Müller kaže da je FSSPX u raskolu dok sam dovodi u pitanje Euharistiju i Marijino trajno djevičantsvo

Voris tada sa žaljenjem priznaje da je kardinal Hoyos potvrdio da FSSPX nije u formalnom raskolu jer formalno ne odbijaju Papin autoritet. Tada Voris upada u logički sofizam. Prvo ponavlja, barem pet puta, citat Pape Benedikta kako FSSPX nije u „potpunom zajedništvu“, dok zanemaruje činjenicu da je Papa Benedikt, u tom istom pismu, jasno izgovorio činjenicu da stanje FSSPX-a ne odgovara definiciji raskola. Potom odnekud iznenada iskopava usputni komentar kardinala Müllera u kojem kaže:

Kanonsko izopćenje biskupa zbog njihovog nezakonitog ređenja je povučeno, ali de facto sakramentalno izopćenje ostaje zbog njihovog raskola.....

Budući da je ta izjava dana kao odgovor u intervjuu i nije objavljena ni u jednom dokumentu koji je obvezujući za Crkvu u njegovoj ulozi kao predstojnika Kongregacije za nauk vjere, tom čudnom stajalištu kojemu su se suprotstavili razni službenici u Rimu u posljednjih više od 20 godina do u nedogled, i kojemu se sam papa Benedikt suprotstavlja 2009. god., može se dati važnost koju zaslužuje. A to je nikakva. Jer što je FSSPX učinio da bi postali raskolnici u vremenskom razmaku otkad je kardinal Hoyos ponovio izjave da Bratstvo nije u raskolu i komentara kardinala Müllera? Ništa.

Müllerova izjava još i više gubi na vjerodostojnosti kada se uzme u obzir moguće krivovjerno stajalište koje je on zauzeo u vezi trajnog djevičanstva Blažene Djevice i transupstancijacije. FSSPX ga je s razlogom prozvao u vezi tih stajališta kada je Müller postavljen za prefekta Kongregacije za nauk vjere što je kardinala prilično razljutilo. Tako da nije pretjerano zaključiti da je kardinalova usputna aluzija na raskol bila pomalo osvetničkog karaktera. Zastupa li kardinal krivovjerne stavove s obzirom na ove dvije katoličke dogme? Čak i da u stručno-pojmovnom smislu to nije slučaj, ovo je sigurno znak krize u kojoj živimo kada takav čovjek može biti ozbiljno smatran crkvenim čuvarom nauka:

http://www.traditioninaction.org/ProgressivistDoc/A_161_Muller_Virgin.html

http://www.traditioninaction.org/ProgressivistDoc/A_160_Muller_Trans.html

Voris redefinira pojam raskola

Puno kasnije u filmu, Voris pokušava reći da Bratstvo koristi „proizvoljnu“ definiciju raskola koja „nema temelja u kanonskoj praksi i rezultira ekstremno pogrešnim viđenjem crkvenih zakona u vezi potpunog zajedništva.“ On kaže: “to načelo“, govoreći o uobičajenoj definiciji raskola kako ju je razumjela Crkva kroz stoljeća uključujući ljudi poput Tome Akvinskog i Kajetana:

„...nikad nije bilo shvaćanje Crkve. U stvari zakon u vezi raskola, kanon 751, ni ne spominje formalno odbacivanje Pape. U kanonu 751 raskol je definiran kao „raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni“. Zakoni Crkve ne prave razliku između potpunog i djelomičnog uskraćivanja podložnosti. Drugim riječima, bilo koji stupanj nejedinstva je nejedinstvo i djelomična poslušnost nije na neki način u redu. Kanonsko pravo ne zanima tko što govori, nego kako postupa. Na isti način kako se ne može opravdati djelomični neposluh Bogu, tako se ne možeš opravdati ni djelomični neposluh njegovom namjesniku.“          

Tako, Voris odbacuje mudru i tradicionalnu crkvenu definiciju raskola poradi svoje apsurdne široke definicije. Vorisova definicija znači da bilo što osim slijepe i bezrezervne poslušnosti stavlje osobu odmah u stanje raskola. Nema veze što nijedan katolički teolog u prošlosti nije naučavao da je sam neposluh jednak raskolu. Zapravo, vatikanski kardinali i ugledni kanonski pravnici koje sam citirao u ovom članku objašnjavaju da je ta ideja potpuno netočna.

Ali  umjesto da sluša Crkvu, koja Vorisu sasvim jasno tumači koje je bilo tradicionalno shvaćanje „odbijanja podložnosti“ u kanonskom pravu, on to osobno za sebe tumači na najširi mogući način da bi tako pobio svoju opsesiju - Bratstvo. Čak i gore od toga, on predaje to privatno i pogrešno tumačenje svojem gledateljima kao „kanonsko pravo“.

Voris također smiješno izjavljuje da bi pod tradicionalnom katoličkom definicijom raskola anglikanska High Church bila u „potpunom zajedništvu“. To je apsurdno. Svi znaju da anglikanci načelno ne prihvaćaju papinstvo kako je ono definirano u Crkvi. Nadalje, sama „koncilska Crkva“ danas nalikuje anglikanskoj Low Church (ne High Church).

Michael Davies ispod objašnjava točno shvaćanje raskola:

Voris razara vlastiti argument da FSSPX niječe neuništivost Crkve

Voris zatim izjavljuje: “Jesu li papine disciplinske odredbe nepogrešive? Pa, naravno da nisu i nitko ne kaže da jesu.“

Nevjerojatno. Dopustite mi to malo razjasniti. Voris raspravlja da Quo Primum ne obvezuje buduće pape jer je Misa samo disciplinska stvar, ne dogmatska. A sada Voris kaže da papinske disciplinske odredbe nisu nepogrešive. Plus, sada znamo da je Voris suglasan s time da papa stvori obred Mise iz ničega koji je izmislilo povjerenstvo, budući da on ne mora biti „primljeni“ obred Crkve. Zbog toga bi Voris morao priznati da bi papa mogao pogriješiti u stvaranju „nove Mise“, budući da je to samo stvar discipline.

Tako isti Voris koji optužuje FSSPX da niječe neuništivost Crkve jer kritizira „sam novi Misal“, sada otvoreno priznaje da bi papa mogao izdati štetan i/ili otrovan Misal, budući da on nije zaštićen nepogrešivošću? Primjenjujući Vorisovu logiku, onda čak i ako papa proglasi potpuno zao obred Mise, katolici bi bili obavezni to poslušati i podčiniti se tome ili bi postali ipso facto raskolnici! Tako Voris lijepo dočarava apsurdnost kamo vodi neokatolička logika: ponizno se podvrgnuti zabludi nekako postaje katoličko, dok protivljenje zabludi postaje raskolničko.

Voris: onaj tko nije u „potpunom zajedništvu“ s kardinalom Kasperom je u u raskolu?

Voris nastavlja s drugim djelom kanonske definicije raskola ,,uskraćivanje zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni (Papi).“ Voris kaže da FSSPX na ovom dijelu „apsolutno pada“. On to pokušava potkrijepiti govoreći da (FSSPX) „zabranjuje članovima, ne samo prisustvovati Novus ordo Misama, već i indultskim tridentskim Misama.“

Prvo, jedini “članovi“ FSSPX-a su njegovi svećenici koji nemaju potrebe “prisustvovati Misi“ jer služe Misu. Onda Bratstvo koristi “neprecizne“ i “dvosmislene“ izraze? Drugo, ne postoji više “indultska Misa“ budući da je indult postao nepotreban nakon Summorum Pontificum. Onda Voris optužuje FSSPX da „nagovara svoje članove da se usprotive autoritetu svojih lokalnih biskupa govoreći onima koji pohađaju njihove kapelice da traže lažne sudske presude o poništenju umjesto da traže zakonite biskupijske.“

Prvo, budući da su jedini „članovi“ Bratstva svećenici i biskupi, njima ne trebaju poništenja. Na koncu, ne govorimo ovdje o Novus ordo svećenicima.

Drugo, činjenica je da Voris govori da je Bratstvo raskolničko jer nagovara članove da se usprotive autoritetu svojih lokalnih biskupa je vrhunsko licemjerje. Voris zarađuje za život kritizirajući biskupe i pozivajući ljude da im se odupru.

Treće, Voris treba zahvaljivati Bogu zbog svećenika Bratstva koji preporučuju svojim oženjenim vjernicima svoje vlastite svećenike radi savjetovanja u vezi poništenja. FSSPX će rijetko savjetovati poništenje,  nasuprot mjesnim biskupijskim sudovima koji će odobravati „katolički razvod“ od 8. prosinca bez obzira je li par oženjen 60 godina ili ima zajedno 20-oro djece.

Četvrto, vjernici Bratstva ne mogu nikako odbiti zajedništvo s članovima Crkve koji su podložni papi jer su oni sami članovi Crkve podložni papi koji odabiru ispunjavati svoju nedjeljnu obavezu (po Povjerenstvu ED-u i kardinalu Oddiju) u kapelicama Bratstva zbog opasnosti za njihovu vjeru u njihovim mjesnim “raskolničkim“ biskupijskim župama. Znate, one župe koje CMTV uvijek kritizira?

Vjernici Bratstva ne izbjegavaju Novus ordo katolike ili druge tradicionaliste poput kuge, kao što Voris misli. (Pitam se koliko je vjernika i svećenika Bratstva intervjuirao za ovaj film?) Umjesto toga oni sudjeluju u kapelicama Bratstva na Misi da bi osigurali duhovno vodstvo pravovjernih katoličkih svećenika u ovom moru kaosa. Oni to rade da bi spasili svoje duše. Da njihove mjesne župe nude dostojanstvene tradicionalne Mise s pouzdanim pravovjernim propovijedima, vrlo vjerojatno ne bi išli u kapelice Bratstva. To nije nešto što je baš popularno u današnjoj Crkvi, kao što je jasno iz Vorisovog filma.

Velika ironija u svemu je da su sami neokatolici krivi za odbijanje zajedništva s onim katolicima koji pohađaju kapelice Bratstva. Često ih kleveću kao “raskolnike“ i izbjegavaju poput kuge, kada nisu zauzeti s tim da im drže predavanja, da ih osuđuju ili prekoravaju. I to sve usprkos činjenici da su vjernici Bratstva jedni od najvjernijih, najpobožnijih i najpredanijih katolika koje imamo.

A što se tiče odbijanja zajedništva s onima pod papom, kako sam Voris stoji u toj kategoriji? Smatra li se on u zajedništvu s biskupom Dolanom? Kardinalom Mahoneyem? Časnim sestrama na autobusu? Kardinalom Marxom? Kardinalom Maradiagom? Bi li Voris radosno prisustvovao Misi o. Kreigela u Erie da mu je to jedina opcija za nedjeljnu Misu i da bi se tako uvukao u “potpuno zajedništvo“?

Zatim Voris kaže ovo: „Pa što je onda FSSPX, Bratstvo? Odgovor ovisi isključivo o tome s kime razgovaramo.“

Ha! Tako nam Voris i njegovi pouzdanici cijeli tjedan s visoka drže predavanje o tome kako je Bratstvo u “raskolu“ u skoro svakom članku i nastavku Vortexa. A sada, blizu 50. minute, Voris nam govori da to ovisi o tome s kime razgovaramo! Kako bih volio da je Voris započeo s tom rečenicom. Poštedio bi me puno muke jer bi time (još jednom) sam pobio svoj cijeli film.