srijeda, 31. kolovoza 2016.

Tekst o Presvetoj Djevici sv. Bernardina Sijenskoga nasuprot inflaciji poruka i objava


Iz dana u dan čujemo o mnoštvu novih objava i poruka, o Blaženoj Djevici koja se ukazuje i daje poruke ovomu ili onomu. Među našim hrvatskim pukom širi se pošast primanja, širenja i tumačenja poruka, navodnih razgovora s Nebom. I uvijek je to navodno Nebo, uvijek su to poruke svetaca ili Blažene Djevice – a iz povijesti Crkve, od najvećih svetaca i mistika znamo koliko je to sklizak teren, da se tu upliću i zlodusi koji su upravo brbljavi i koji itekako mogu zavarati čovjeka, koji su i najveće svece i mistike uspijevali obmanuti te su se, da ih zlodusi ne bi zaveli, podvrgavali najstrožijim crkvenim provjerama i stalnom praćenju iskusnih duhovnika. Umjesto da se tolikim žarom uhvatimo širenja Tradicije i tradicionalne svete Mise, povratka pravovjerja, bavimo se opasnim i teško provjerljivim stvarima, igramo se s vatrom – a mudra Majka Crkva preko svojih svetaca i mistika poziva na ljubav prema Crkvi, prema svetoj Misi i Kristu, prisutnom na našim oltarima, Svetome pismu i vjeri katoličkoj, poziva na pokoru, molitvu i herojsko nošenje križa, a ne na maniju poruka i širenje straha, određivanje dana drugog Kristova dolaska, svrgavanja papa i biskupa ili maltretiranje svojih bližnjih navodnim nebeskim porukama za njih.

Čak se i klerici, redovnici i redovnice sve više uključuju u takve skupine, podržavaju ih i ne tumače im crkveni nauk o tome.

Kod svakog sljedećeg susreta s ljudima sklonima širenju nekakvih nebeskih poruka sjetimo se da Nebo često šuti i ne javlja se toliko često – Isus nam je ostavio svetu Misu, ostavio nam je Sveto pismo i Tradiciju, svoju Objavu. Pozovimo ih da budu oprezni i razboriti, da budu katolici.

Kada po posebnom Božjem promislu Nebo progovori – kako je to bilo u Rue du Bac, La Sallettu, Lourdesu ili Fatimi, onda Crkva nakon stroge provjere dopusti hodočašćenje na ta mjesta i širenje poruka (kovanje medaljice ili uvođenje blagdana…) Dotada se savjetuje najveći oprez – jer je u crkvenoj povijesti bilo velikih prijevara koje su trajale desetljećima, a bile su demonski nadahnute. Čak su i teolozi, svećenici i biskupi bili obmanuti.

nedjelja, 28. kolovoza 2016.

„Načela o kojima se ne može pregovarati“ pape Franje na ispitu


Četiri postulata pape Franje

(Rim) „I Bergoglio ima svoja načela o kojima ne može pregovarati“, rekao je vatikanist Sandro Magister. S onima koje je formulirao njegov prethodnik Benedikt XVI. doduše nemaju nikakve veze. Od njih se bivši nadbiskup Buenos Airesa brzo distancirao i rekao je u rujnu 2013. godine da se o tome ne treba „uvijek“ govoriti. Papa Franjo ima posve druga načela: „To su četiri postulata“ koja vode Franju u njegovom upravljanju Crkvom. Prvo načelo o kojemu govori glasi: „Vrijeme je važnije od prostora“. Problem je, kaže Magister, samo da ova načela ne mogu izdržati provjeru. Učeni benediktinac objašnjava zašto.

Da Posinodska pobudnica Amoris Laetitia nije razbistrila sve „doktrinarne, moralne i patoralne rasprave“ o pitanju pripuštanja rastavljenih ponovno civilno oženjenih Pričesti, „posvema je jasno“, pobudnica ih je štoviše „razbuktala više nego ikada ranije“.

To je pak, kazao je Magister, upravo ono što je Franjo želio kako i on sam kaže na početku Apostolskog pisma:
„Podsjećajući na to da je vrijeme vrjednije od prostora, želim ponovno upozoriti da se sve doktrinarne, moralne i pastoralne rasprave ne moraju rješavati miješanjem Učiteljstva.“

Četiri postulata u mišljenju pape Franje

Time, kaže vatikanist, upozorio je iznova na ugaoni kamen svojega mišljenja: „Prvi od četiri postulata koja mu služe kao kompas i koje je on naveo u programskom dokumentu svoga pontifikata, Apostolskom pismu Evangelii gaudium“.

U to spada spomenuti postulat da vrijeme stoji iznad prostora. Ostala tri su: jedinstvo je jače od sukoba, stvarnost je važnija od ideje i cjelina je važnija od dijela.

„Već cijeli život Jorge Mario Bergoglio pristaje uz ove četiri misli vodilje, osobito uz prvu“, rekao je Magister.

U tome izbor za papu ništa nije promijenio i to vrijedi i za njegovo papinsko učiteljstvo, „a da se nikada nije potrudio obrazložiti njihovu smislenost koja se oku stručnjaka odmah učini vrlo glinenom“. Papa štoviše ustrajava „na njihovoj praktičnoj svrsi koja se načelno sastoji u tome da 'pokrene procese'“, rekao je Magister.

Stoga nas ne može začuditi da se ova četiri postulata na kojima jedan papa temelji svoj pontifikat pomnjivo kritički uzmu pod povećalo. Na koncu, oni se ne izvode ni iz Božanske objave, a ni iz Svetog pisma, nego su „jednostavan proizvod jednog ljudskog mozga“ koje papa Franjo „dosta smiono uzdiže do vodećih načela u životu Crkve“.

subota, 27. kolovoza 2016.

Katolička tradicija i liturgija


U ovom predavanju p. Chad Ripperger govori o povezanosti katoličke tradicije i liturgije, naglašavajući da liturgiju nije moguće razumjeti izvan konteksta tradicije.

Dubina tradicije Katoličke crkve veličanstveno se očituje u onome što Crkva naziva – spomenicima. Spomenike ubrajamo među najbogatije aspekte naše katoličke tradicije. Oni čine velik dio vidljivog aspekta crkvene tradicije i baštine.

Postoje različite vrste tradicije, no sada se želim usredotočiti samo na spomenike jer su iznimno važni u našoj percepciji katoličke vjere. Oni predstavljaju važan izvor znanja o vjeri i našoj katoličkoj baštini. Spomenike su tijekom stoljeća stvarali katolici radom svojih ruku. Oni proizlaze iz vjere i mogu sadržavati božanski dano učenje. Kompozicija ili stvaranje nekih spomenika uživa vodstvo Duha Svetoga. Drugim riječima, kada ljudi nešto stvaraju, u tom procesu mogu uistinu biti vođeni Duhom Svetim. George Agius u svojoj knjizi – jednoj od najboljih knjiga o katoličkoj tradiciji pod nazivom „Tradicija i Crkva“ piše: „Božanska Providnost nije ostavila Crkvu bez neospornih dokumenata, odnosno dokumenata koji bi zauvijek vrijedili i koje bi se zauvijek prenosilo na buduće generacije. Još je više očito u drevnim kršćanskim spomenicima da je Providnost htjela svijetu pokazati Crkvu kao najveće stvoreno djelo.“

Zato što spomenici proizlaze iz katoličke vjere, i budući da ih je često sama Crkva stvorila ili naručila, oni predstavljaju odraz crkvenog nauka. Stoga, mi katolici možemo promatrati te spomenike kao znakove, ili u nekim slučajevima, kao stvarne formulacije u riječima onoga u što vjerujemo.

Liturgije i obredi Crkve

Prvi tip spomenika čine razne liturgije i obredi koje je Crkva napisala, promulgirala i odobrila. Tu su uključeni i razni misali i obredi sakramenata, promulgirani od strane papa. U vezi s tim, svaki misal koji su ikada pape promulgirali, predstavlja izvor znanja onoga u što mi kao katolici vjerujemo. Ti misali također predstavljaju odraz vjere jer vjera odobrava specifične oblike štovanja čije je određene elemente sam Bog predodredio, kao npr. riječi Posvećenja u Svetoj Misi. U Starom zavjetu vidimo da je sam Bog napisao obredne zakone, izravno ih predavši Mojsiju. Oni su bili zapisani upravo zato što je Bog htio detaljne načine kako bismo ga trebali štovati. Štovanje Boga ne smije biti ostavljeno hiru čovjeka, odnosno određenog pojedinca. 

četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Sotona, Crkva i egzorcisti – otac Gabriele Amorth priča o svome životu


 (Rim) Paolo Rodari, vatikanist dnevnika Il Foglio napisao je 25. veljače 2010. pod naslovom „Kada jedan egzorcist konstatira da ima puno posla u Vatikanu“ prilog o ocu Gabrielu Amorthu, vjerojatno najpoznatijem egzorcistu Katoličke Crkve.

Sotonisti u Vatikanu? „Da, i u Vatikanu ima članova sotonskih sljedbi.“ A tko je u to upleten? Jesu li posrijedi svećenici ili obični laici? „To su i svećenici, monsinjori, a također i kardinali!“ Oprostite don Gabriele, ali odakle Vi to znate? „Ja to znam od ljudi koji mi to kažu jer su imali prigodu to izravno saznati. A to je i više puta priznao đavao tijekom egzorcizma.“

Je li Papa o tome obaviješten? „Naravno da je obaviješten! On čini što može. To je potresna činjenica. Ne zaboravite da je Benedikt XVI. njemački papa. Dolazi iz jednog naroda koji takve stvari odlučno odbija. Stoga u Njemačkoj praktično jedva da ima egzorcista, no ipak Papa u to vjeruje. Imao sam tri puta prigodu s njim razgovarati dok je još bio Pročelnik Kongregacije za nauk vjere. I kako je samo u to vjerovao! Više je puta o tome javno govorio. Primio nas je kao udruženje egzorcista i održao nam je lijepo predavanje na kojemu nas je ohrabrio i pohvalio naš apostolat. I ne zaboravite da je i Ivan Pavao II. govorio o đavlu i vrlo često i o egzorcizmu.“


Dakle, istina je što je Pavao VI. rekao: „Sotonin dim je prodro u Crkvu“? Otac Amorth: „Nažalost je istina jer i u Crkvi ima poklonika sotonističkih sljedbi. Onu posebnu izjava o 'dimu Sotoninu' izrekao je Pavao VI. 28. lipnja 1972. Budući da je ova rečenica izazvala ogroman skandal, on je 15. studenog temi o đavlu posvetio cijelu opću audijenciju srijedom s vrlo jakim rečenicama. Time je probio led i prozračio je pokrov šutnje i cenzure koji su već predugo vremena bili vladali, no to nije imalo praktičnih posljedica. Bio je potreban netko kao ja koji nije ništa vrijedio da zvoni za alarm i postigne praktične posljedice.“

Izvor: http://gloria.tv/media/4u1P6Mcr85u

srijeda, 24. kolovoza 2016.

Hoće li i Rim (i svijet) šaptom pasti?


Je li uopće potrebno brutalno nasilje ISIL-a ili će Rim biti zauzet zahvaljujući trojanskom konju vjerske slobode i međureligijskog dijaloga?!
Nekoliko slika iz Italije naših dana: Rim:





Torino:


Milano:

utorak, 23. kolovoza 2016.

Franjo: „Fundamentalizam je bolest koja postoji u svim religijama“


Džihadist s Kuranom i zoljom i blažena Majka Terezija iz Kalkute – (Malena) razlika između islamskog i kršćanskog fundamentalizma

„Fundamentalizam je bolest koja postoji u svim religijama“.                             
Papa Franjo 30. studenoga 2015. tijekom leta na povratku iz Afrike u Rim.

„Fundamentalizam je bolest koja postoji gotovo u svim religijama“.
Papa Franjo 31. srpnja 2016. tijekom leta na povratku iz Poljske u Rim. Iz daljnjih tumačenja proistječe da Papa s ovim „gotovo“ kršćanstvo nije izuzeo od kritike.

Izvor: http://www.katholisches.info/2016/08/12/franziskus-fundamentalismus-ist-eine-krankheit-die-es-in-allen-religionen-gibt/

nedjelja, 21. kolovoza 2016.

Obred sv. Petra – slavni rimski obred (najljepša stvar s ove strane neba)


UVOD

Apostoli su sastavili pedeset četiri obreda Mise, u skladu s jezikom i običajima zemalja koje su evangelizirali. U ovom će tekstu riječ biti samo o Rimskom obredu Mise.

Zašto smo izabrali Rimski obred, ako je on samo jedan među mnogima? Je li to zato što se služi na latinskom? Ne, zapravo, izvorni jezik na kojemu je bio zapisan je bio siro-kaldejski, kojeg je sastavio sv.
Petar u Antiohiji. To je bio jezik koji su upotrebljavali u Kristovo vrijeme ljudi u Judeji. Radi se o božanskoj Providnosti koja je odabrala latinski, koji će uskoro prestati biti „narječje“ kao jezik Crkve. Taj „mrtvi jezik“ za Crkvu je trebao biti znak Njezinog jedinstva u „Njezinoj Liturgiji“ i štititi značenje „Njezinih dogmi“ (jer značenje riječi na bilo kojem narječju teži promjeni kroz vrijeme – a u mrtvom jeziku se značenje riječi nikada ne mijenja).

Važnost latinskog rimskog obreda je u tome da je to obred oko 94% svih katolika. 
Bio je to latinski rimski obred koji je sv. Pavao širio u svojim misijskim putovanjima, obred koji je sv. Franjo Ksaverski širio po Aziji, obred kojeg su konkvistadori širili po Južnoj Americi uz pomoć Gospe Guadalupske. Bio je to latinski rimski obred koji je prvi služen na obalama Amerike, na Floridi, na mjestu koje se sad zove St. Augustin, puno prije nego su stigli prvi doseljenici. Očito, Gospodin se ''ukrcao na liturgijsku lađu'' sv. Petra; upravo je latinski rimski obred Bog izabrao za evangelizaciju širom svijeta.

Prije nego nastavim, dopustite mi da definiram riječi Tradicija i običaj koje se učestalo koriste u ovom dokumentu.

Webster definira Tradiciju kao: “Prenošenje vjerovanja i običaja, ustanovljeni uzorak djelovanja (poput vjerske prakse).“

Webster definira običaj kao: “Davno ustanovljena praksa koja se smatra nepisanim zakonom. Uporaba i praksa zajednička mnogima.“

Također i kanon 27 (novi Zakonik) objašnjava da je običaj najbolji tumač zakona.

Tako da kada pogledamo liturgijski zakon prema kanonskoj tradiciji, u smislu ispravnog razumijevanja zakona, on se mora razumjeti u skladu s tradicijom koja je ustanovila liturgijske običaje. Kao što je drevni crkveni otac, sv. Ivan Zlatousti rekao: „Radi li se o tradiciji? Ne pitaj više ništa.“

TRADICIJA PRVE MISE

Komentari u ovom poglavlju utemeljeni su na knjizi: “Kako je Krist služio prvu Misu“ oca Jamesa L. Meaghera, D.D. Njega je papa Lav XIII. Nazvao 'doctor divinis'. Bio je predsjednik Kršćanskog novinarskog udruženja izdavačke kuće u New Yorku koja je knjigu izdala 1906. godine. 
Knjiga (440 stranica – kompletno s referencama i detaljnim indeksom) je trenutno dostupna u Tan Books and Publishers.

Autor ide u detalje da bi pokazao kako je posebno rimski obred Mise načinjen prema uzoru na Liturgiju tradicionalnog židovskog blagdana Pashe. Skoro svaki detalj Mise ima svoj uzorak u Pashalnoj liturgiji.
Od procesija, molitva u podnožju oltara (isti psalmi su citirani), Confiteor, čak i sam Kanon su neobično slični. On ističe da je sam Bog dao detaljne upute Mojsiju i Aronu kako treba obavljati blagdan Pashe.

Bog je također dao detaljni opis liturgijske odjeće do upadljivih sitnica, naveo je materijal, boju, oblik i ukrase odore koja se nosi na javnom bogoštovlju i zabranio da ih se nosi u neko drugo vrijeme. Crkva danas rabi istu vrstu liturgijskih odora napravljenih od lana, i iste liturgijske boje, crvenu, bijelu, zelenu i ljubičastu. Crkva je samo dodala crnu boju da bi izrazila žalost. Da bi ilustrirao božansku brigu u vezi odora ističe da ih se spominje 167 puta u Starom zavjetu i 59 puta u Novom zavjetu.

četvrtak, 18. kolovoza 2016.

Viđenje Ane Katarine Emmerich o masonskom djelovanju u Vatikanu


Vidjeh crkvu sv. Petra. Ugledah veliko mnoštvo ljudi, koji nastojahu srušiti crkvu sv. Petra. Ali, vidjeh i druge kako je opet popravljaju. Vukle su se linije pomoćnih radnika kroz cijeli svijet i ja sam se čudila toj povezanosti. Rušitelji su otkidali čitave komade. Među njima bijaše najviše pripadnika sekta i otpadnika.Kao po pravilu rušili su ljudi koji su nosili bijele pregače privezane plavom vrpcom, a o pojasu su imali zataknute zidarske mistrije. Inače su bili različito odjeveni, a među njima bijaše velikih i debelih ljudi, u uniformama i sa zvijezdama, koji sami nisu ništa radili, većsu samo mistrijom označavali mjesta na zidu, gdje i kako treba rušiti. Na moj užas među masonima primijetih i katoličke svećenike.Ali katkad, kad ne bi znali kako da ruše, približili bi se... jednom od svojih, koji je imao veliku knjigu i kao da je u njoj stajao cijeli nacrt zgrade. Tada bi on zidarskom mistrijom točno označavao mjesto koje treba da bude srušeno. I uskoro bi ono palo. Ti su ljudi rušili sasvim mirno i sa sigurnošću,a ipak plašljivo, potajno i vrebajući.Papu sam vidjela kako moli. Bio je opkoljen lažnim prijateljima, koji su često radili suprotno njegovim odredbama. Vidjela sam jednog malog, crnog,svjetovnog momka u punoj djelatnosti protiv Crkve. Dok je Crkva tako na jednoj strani bila rušena na drugoj se strani ponovo gradila, ali bez sile.Vidjela sam mnogo duhovnih osoba, a jedan je išao, a da se nije dao smetati, upravo preko onih koji su rušili i naređivao je da se izdrži i ponovo gradi. Vidjela sam druge svećenike kako lijeno mole svoj časoslov i po koji kamenčić kao veliku rijetkost, donose ispod ogrtača ili ga predaju drugima.

Činilo se kao da nitko od njih nije imao nikakva pouzdanja, nikakve radosti, nikakvih uputa i da uopće nemaju pojma o čemu se radi. Upravo je bilo žalosno.Već je cijeli prednji dio bio srušen, samo je Presveti Sakrament još stajao.Ugledah tada veličanstvenu Gospođu. Ona je hodala velikim trgom pred crkvom. Svoj široki plašt držala je objema rukama i lebdjela polagano u visini. I zatim je stajala na kupoli i nad cijelim prostorom crkve raširila svoj plašt koji je blistao zlatom. Rušitelji su se upravo odmarali. Htjeli su ponovo navaliti, ali se nisu mogli ni na kakav način približiti prostoru što je bio zaštićen plaštem. Ipak, s druge strane, započne velika djelatnost onih koji su obnavljali. Dođoše mnogi jaki ljudi, duhovni i svjetovni, dođoše gospođe i djeca, dođoše sasvim stari, slabi, zaboravljeni muževi, i zgrada bijaše ponovo obnovljena.

nedjelja, 14. kolovoza 2016.

„Uznesena je Marija na nebo, raduju se anđeli, hvaleći blagoslovljaju Gospoda“


Predragi vjernici!

Mi nemamo izravnih povijesnih podataka o životu Majke Božje poslije uzašašća Kristova, niti znamo sigurno, kada i gdje je umrla. Ali vjera je Crkve Božje od najstarijih vremena, da je ne samo duša Majke Božje u nebu nego i tijelo Njezino, koje se je poslije smrti opet sjedinilo s dušom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada raspalo u grobu. Čitava Crkva, i ona koja uči, i ona koja sluša, sigurna je obzirom na činjenicu Uznesenja Majke Božje. I tako se evo ovaj uzvišeni blagdan Majke Božje već mnogo vjekova slavi u čitavoj Crkvi, pa evo posebnom pobožnošću i u našoj domovini.

No na što se oslanja vjerovanje Crkve Božje, da je duša i tijelo Majke Božje u nebu, da je Ona uznesena na nebo? Oslanja se na činjenici da ona majka Isusa Krista, Sina Božjega, koji nikad nije imao ništa zajedničko s đavlom i kraljevstvom njegovim ili bio pod vlašću njegovom, nego je uvijek bio u najoštrijoj opreci s njime i pobjednik nad njime, pa tako i Njegova presveta Majka. A kraljevstvo đavlovo obuhvaća i grijeh i smrt. Pa kao što je Majka Božja bila bez grijeha začeta i izuzeta od grijeha, tako je bila izuzeta i od smrti. Umrla je doduše kao i Sin Njezin, ali nije bila podložna zakonu smrti, i tijelo Njezino nije se nikad raspalo u grobu, nego se iza smrti opet sjedinilo s dušom  i bilo uzneseno na nebo.

Sv. Ivan Damašćanski, divnim riječima obrazlaže ovu činjenicu: „Danas sveti i živi kovčeg Boga živoga, koji je u svojoj utrobi začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen nikakvim rukama. I kliče David, Njezin roditelj i s njime igraju anđeli, slave arkanđeli, sile veličaju, poglavarstva kliču, vlasti se raduju, vesele se gospodstva, prijestolja svetkuju, hvale kerubini i slavu Njezinu propovijedaju serafini."

subota, 13. kolovoza 2016.

FSSPX nije u raskolu: odgovor točku po točku na CMTV-ov videozapis ‘Katolički raskol’ (III.)


Michael Voris, urednik neokonzerativno orijentirane stranice i internet-televizije 'Church Militant TV' izdao je prošle godine videouradak u kojem se na klevetnički način obara na Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Na taj napad odgovorio je kolumnist Remnant Newspapera Chris Jackson opsežnim odgovorom u kojemu je opovrgnuo svaku točku iznesenu u videozapisu. Prvi i drugi nastavak ovog odgovora već su objavljeni; ovdje donosimo treći nastavak.

Voris: II. Vatikanski sabor je u redu jer su na njemu sudjelovali biskupi istočnih obreda

Kasnije Voris nastavlja dokazivati kako njegovo licemjerje nema granica. On izjavljuje:

FSSPX-ova priča (o II. vatikanskom saboru) kaže da su kontrolu nad koncilom sv. Ivana XXIII. preuzeli modernisti i neoprotestanti. No, FSSPX-ova verzija povijesti je nepotpuna i pretjerana. Nažalost, to što je uragan otpada od vjere poharao Crkvu u kasnim 60-tim [nema izvanrednog stanja, Michael?] čini to tumačenje vrlo prihvatljivim. Mnogi katolici kad to čuju, kažu: "Ah, izgleda da su u pravu jer pogledaj samo to razaranje." FSSPX potpuno ignorira ključnu i bitnu ulogu istočnih katoličkih obreda na koncilu i kasnije.

Ozbiljno? FSSPX-ov "nepotpun i pretjeran" pogled na preuzimanje kontrole nad Koncilom (pogled koji je i Michael Voris djelio 2010. i nikad ga nije povukao) je dokazano pogrešan zbog prisutstva nekih biskupa istočnog obreda? Ozbiljno? Baš suprotno, progresivci su namjerno odabrali određene liturgijske prakse istočnih obreda izvan konteksta i onda ih koristili da bi nametnuli svoje vlastite novotarije na rimski obred. I Voris se izgleda potpuno nasjeo na taj liberalni izgovor. Također, ako je Voris u pravu, mogli bi očekivati da će katoličke crkve istočnih obreda u Americi biti procvali bedemi doktrinalnog i liturgijskog pravovjerja. Je li to slučaj? Sjetite se da su dokumenti II. Vatikanskog sabora primjenjeni na sve obrede Crkve, uzrokujući doktrinalni kaos u svima od njih. No, jednu stvar znamo sigurno. Da je Papa Pavao pokušao ukinuti istočne liturgije i nametnuti svoj Novus ordo na istočne obrede 1969. vidjeli bismo slavni primjer otpora kakav nikad nije viđen u Crkvi; otpor koji se trebao dogoditi u latinskom obredu.


            Voris pogrešno razumije Ecclesia Dei, ponovno ga opovrgava Karl Keating

Nakon toga Voris se opet vraća temi nepostojećeg "raskola" i, nažalost, doista sam sebe sramoti. On kaže da je Ivan Pavao II. u Ecclesia Dei govorio o FSSPX kao "odvojenoj Crkvi". On ništa takvoga nije učinio. Voris je to jednostavno krivo razumio.  Zbog toga ga je opovrgao nitko drugi negoli otac neokatolika, Karl Keating:
...baš nakon 43. minute, Voris govori:
"U pismu koje je sv. Ivan Pavao II. napisao potvrđujući Lefebvreovo izopćenje, on je govorio o FSSPX-u kao "odvojenoj Crkvi": "S velikom boli je Crkva saznala za nezakonita biskupska ređenja koje je 30. lipnja podijelio nadbiskup Marcel Lefebvre, koja su poremetila sav trud uložen prethodnih godina da se osigura potpuno zajedništvo s Crkvom Svećeničkog Bratstva Sv. Pija X. koje je ustanovio isti mons. Lefebvre."

Ovdje postoji nejasnoća u prijevodu. Čini se kao da se može pročitati da stoji: "Crkvu Svećeničkog bratstva Sv. Pija X". Da je to ispravan način čitanja, onda je sigurno Papa namjeravao uputiti da se FSSPX drži kao odvojena Crkva, i to bi značilo da je FSSPX u raskolu od Katoličke Crkve. Ali to nije ono što ta rečenica stvarno znači.

Ponovno je pročitajte i stavite između Crkve i Svećeničkog Bratstva zarez, i tako Papa ne govori o "Crkvi Svećeničkog bratstva sv. Pija X.“ već o potpunom zajedništvu FSSPX-a s Crkvom. Drugim riječima, mi trebamo pročitati riječ "Crkva" kao dio izraza "potpuno zajedništvo s Crkvom", ne kao dio izraza "Crkvom Svećeničkog bratstva Sv. Pija X.".

petak, 12. kolovoza 2016.

Zašto tradicionalna latinska Misa?


Prijatelji, najvažniji dan u mojem životu bio je dan kada sam bio zaređen za svećenika.

“SACERDOS IN AETERNUM” – Rimska Crkva je u vrijeme pape Pija XII. to tako tad zvala.

“SACERDOS IN AETERNUM” u prijevodu s latinskog na bilo koji jezik znači svećenik zauvijek (jednom ređen svećenik zauvijek ostaje svećenik!).

Noć prije ređenja dobio sam knjigu MISSALE ROMANUM odnosno Rimski Misal. Ta knjiga se rabi u vrijeme Mise rimskog obreda. Papa, kardinali, biskupi i većina današnjih (u vrijeme kad je bio intervju) svećenika prije reformacije Drugog vatikanskog sabora su polagali zakletvu. Kao što je bio slučaj sa svima njima, biskup koji me je redio zamolio me da stavim lijevu ruku na tu knjigu, a desnu da podignem i da izgovorim ovu zakletvu:

“Dobrovoljno i bezrezervno prihvaćam apostolsku i crkvenu tradiciju svete, katoličke i apostolske Rimske Crkve i obećavam, zavjetujem i svečano se zaklinjem da ću održati i ispovijedati cijelu tradiciju, nepromijenjenu, do zadnjeg daha života."

Najvažnije i najsvetije od tradicije je Sveta Misa. Misa naših predaka, Tradicionalna Latinska Misa. Ponekad ju nazivamo Tridentska Misa Pape Pija V. zato što je na zahtjev koncilskih otaca koji su se sakupili između 1545. i 1563.godine u talijanskom gradu Tridentu papa Pio V. dao trajno dopuštenje za Tradicionalnu Latinsku Misu, kako smo je nazvali i zavoljeli.

srijeda, 10. kolovoza 2016.

Magdalena od Križa - povijest jedne prijevare


Kakve su nevjerojatne demonske obmane moguće, pokazuje sljedeći primjer. U svojem se prikazu držim klasičnog „Priručnika mistike“ („Handbuch der Mystik“) Augusta Poulaina i nadopunjujem izvješće zabilježbama J. Görresa u njegou djelu „Christliche Mystik“.

Magdalena od Križa rođena je 1487. godine i sa 17 godina stupila je u samostan franjevki elizabetanki u Cordobi/Španjolska. Vrlo brzo stekla je glas izvanredne svetosti. Tri puta bila je opatica u ovome samostanu. Činila je, tako se izvješćuje, „sva Božja čudesna djela“: ekstaze, levitacije, imala je ukazanja svetaca, Isusa Krista, proricala je buduće događaje koji su se i dogodili (primjerice, sužanjstvo kralja Franje I.). Nosila je na sebi Gospodinove rane i jedanaest godina hranila se isključivo svetom Pričešću. Nije samo puk bio uvjeren da je ona velika svetica, nego joj je uspjelo obmanuti najveće uglednike: kardinale, nadbiskupe, biskupe, vojvode, učenjake, redovnike…

„O njoj se govorilo po cijelom kršćanskom svijetu. Propovjednici su je hvalili s propovjedaonica i svi su joj se divili na isti način bez bilo kakve sumnje u njezine zasluge i njezinu svetost. Bila je predmetom najnježnije naklonosti svih ispovjednika u samostanu i provincijala Reda“ (Görres). Mnogi tražitelji „vjerovali su da su u njezinom načinu života pronašli novi put kako bi dospjeli do svetosti“. Obasipali su je milostinjom koja je bila toliko bogata da se time mogao gotovo iz temelja ponovno izgraditi cijeli samostan. Sa svih strana dolazili su ugledni ljudi kako bi od nje tražili savjet…

Ovoj je ženi uspjelo – tko to uopće drži mogućim? – tijekom 38 godina obmanuti sve ljude: pred kraj svoga života priznala je da joj se u dobi od pet godina ukazao demon u obličju anđela svjetla i da joj je nagovijestio da je pozvana postati velikom sveticom i da ju je ispunio ohološću, taštinom i putenošću. On ju je potaknuo da vodi pobožan život.

utorak, 9. kolovoza 2016.

Imami u crkvi: teška uvreda protiv vjere i razuma


Predsjednik Talijanske biskupske konferencije, Angelo Bagnasco, kritizirao je one katolike koji su bili uznemireni i ogorčeni zbog poziva upućenog muslimanima da mole u talijanskim crkvama u nedjelju, 31.srpnja: "Stvarno, ne razumijem razlog - rekao je – ne izgleda mi kao da ima bilo kakvog pravog razloga".

Po njegovom mišljenju, uključenje tisuće muslimana u molitvu pred oltarom je "izraz osude i totalnog distanciranja u slučaju muslimana, ali ne samo njih - nego svih koji ne prihvaćaju bilo kakav oblik nasilja."

U stvarnosti, kao što je mons. Antoni Livi spomenuo na stranici La Nuova Bussola Quotidiana, muslimansko uključenje u liturgijski obred u Italiji i Francuskoj nema smisla, a i također to je svetogrdan čin. Svetogrdan jer katoličke crkve, za razliku od džamija, nisu centri za konferencije ili propagandu, nego sveta mjesta gdje smo pozvani odati poštovanje i klanjati se Isusu Kristu, stvarno prisutnom "Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom" u Euharistiji. Ukoliko se smatralo da je bilo potrebe za sastanak za osudu nasilja, ovaj politički čin se mogao održati bilo gdje drugdje, ali ne u Božjoj kući. Bog za papu i talijanske biskupe mora biti samo jedan istiniti Bog u tri osobe, a protiv kojega je u toku stoljeća islam intenzivno ratovao.

U Rimu, u bazilici svete Marije Trastevere, u kojoj su tri imama iz glavnog grada bili posjednuti u prednjim klupama, dvojica od njih, Ben Mohamed Mohamed i Sami Salem, su govorili sa propovjedaonice citirajući Kur'an nekoliko puta. Tokom propovijedi su okrenuli leđa Evanđelju potiho govoreći muslimansku molitvu dok su katolici izgovarali Vjerovanje. U katedrali u Bariju, takozvani imam Sharif Lorenzini, recitirao je na arapskom 1. suru iz Kur'ana koji osuđuje nevjeru kršćanina, ovim riječima: „Vodi nas ravnim putem, putem onih kojima si darovao milost, ne putem onih koji su izazvali tvoju ljutnju ili onih koji su skrenuli s puta.“