četvrtak, 29. prosinca 2016.

Tko će podnijeti nadolazeći progon?


U vrijeme kada je David bio kralj (1010. - 970. pr. Krista), vođe plemena Jisakar bili su uzdizani jer su „razumijevali prilike vremena, tako da su znali, što ima činiti Izrael.“ (1 Ljet 13,33). Isus je ukorio mnoštvo jer ne razumiju tadašnje vrijeme: oni su znali kako predviđati vremenske prilike, hoće li padati kiša ili biti vruće, ali nisu znali tumačiti vrijeme u kojem su živjeli (Lk 12, 54-56).

Na zapadu, u borbi između vojnih sila sekularizma i onih koji promoviraju kršćanske vrijednosti, ako vojske svjetla ne razumiju vrijeme, onda one neće imati strategiju za akciju. Dan D bio je moguć samo zato što je general Eisenhower imao dostatno, iako ne iscrpno razumijevanje dinamike i detalja svjetskog konflikta, općenito, i specifično, u odnosu na plaže Normandije i okolice.

Nedavno su američki katolici primili snažan i jasan poziv od jednog od svojih generala, nadbiskupa Charlesa Chaputa, da budemo u svijetu, ali ne od svijeta, na biskupskom simpoziju ove godine. Takva samostalna i neoboriva poruka bila je moguća samo zato što je dobro upoznat sa sadašnjom američkom situacijom kao što je general Eisenhower bio sa svjetskim ratom. U kulturi koja postaje sve više neprijateljski raspoložena prema kršćanskim vrijednostima, skrivanje nije opcija; ni za generale s najvećim odličjima, ni za najponiznije pojedince. Noj nije naš simbol; budan stražar jasnog pogleda jest.

Međutim, čak i ako vodstvo i pješaštvo razumiju kulturni teren i kako se njime baviti, sve je to besmisleno ako vjernici od dna do vrha nisu spremni položiti svoje živote za određeni cilj. Vojni pohod je osuđen na propast ako se zbog straha od smrti vojnici na vašoj strani povuku ili napuste borbu svaki put kada dođe do žestoke borbe.

Kako sekularne elite stječu sve veću dominaciju, mogućnost stvarnog mučeništva, koje se već događa u drugim zemljama zbog radikalnog islama (npr. u Nigeriji, Siriji, Središnjoj Afričkoj Republici), izgleda sve više i više vjerojatno u sljedećim desetljećima. To je uzrokovalo da jedan drugi general u američkoj Katoličkoj crkvi, veliki kardinal Francis George predvidi: „Očekujem da ću umrijeti u svom krevetu, moj nasljednik u zatvoru, a njegov nasljednik će umrijeti kao mučenik na javnom trgu. Njegov nasljednik će skupiti preostale komadiće uništenog društva i polako pomoći obnoviti civilizaciju kao što je to Crkva tako često radila u ljudskoj povijesti.“

Da, neki koji čitaju ovaj članak bi zapravo mogli jednog dana umrijeti mučeničkom smrću zbog militantnog nevjerničkog kontingenta ili radikalnog islama. Međutim, iako nismo svi pozvani na tu slavu, svi od nas pozvani su prigrliti duh mučeništva. Mnogi ljudi morali su umrijeti za savezničke snage da bi one mogle napredovati na plažama Normandije, ali još više njih morat će živjeti, pa opet, biti spremni umrijeti, da bi ratni pohod uspio. Tertulijan je bio u pravu: ,,…krv mučenika je sjeme Crkve”, ali ako svi poginu, tko će se nastaviti boriti?

Živi mučenici koji se nastave boriti. Oni su zrna pšenice koja su pala na tlo i umiru (Iv 12,24). Oni su preostali svjedoci (grčka riječ za mučenika, martyreo, znači “svjedok”), koji „uvijek nose naokolo smrt Isusovu na tijelu, da se i život Isusov na tijelu njihovu očituje.” (2 Kor 4,10). Oni jedu Njegovo tijelo i piju Njegovu krv i ,,smrt Gospodnju navješćuju dok ne dođe.” (1 Kor 11,26). Oni su raspeti s Kristom i unatoč tomu žive (Gal 2,20): prolazni užici ovoga svijeta i magnetsko privlačenje njihove vlastite pohote postaje sve manje primamljivo svakoga dana dok čeznu za svojom nebeskom domovinom.

utorak, 20. prosinca 2016.

Sveti Ivan Krstitelj pripravlja Kristov dolazak


Nedjelje došašća donose opis Isusovog preteče, Ivana Krstitelja, koji šalje učenike neka pitaju: Jesi li ti Krist? Isus na ovo pitanje ne daje filozofski, a ni znanstveni odgovor. Odgovor našega Spasitelja je onaj koji pretpostavlja čudesa koja nitko u povijesti nije činio, tako da je jasno tko je Isus. Poslije nabrajanja čudesnih događaja, Isus dodaje: ,,I blago onome koji se ne sablazni o mene! (Mt 11, 6).

No, ovdje On ne staje, slijedi opis Ivana Krstitelja, jer Krist opisuje tko je Ivan. Tako utvrđuje vjeru onih koji su dvojili oko toga je li Isus Mesija, Spasitelj, ili nije. Pitanje Ivana Krstitelja možda malo i zbunjuje, jer on pita Isusa po svojim učenicima, a znamo kako je prorok, i više od proroka. No, Ivan zna dobro tko je Isus, jer pripravljao je put Njegovom dolasku. Da nije znao, ne bi ni mogao pripraviti put iz manjka spoznaje. A upravo ova Ivanova spoznaja nije od ovoga svijeta, već je to vjera. A vjera je neshvatljiva spoznaja koju ne možemo objasniti plitkim znanstvenim jezikom ovoga svijeta. Jer lude svijeta izabra Bog da posrami mudre (1 Kor 1, 27), uči nas sveti Pavao apostol.

Ivan Krstitelj šalje svoje učenike k Isusu da utvrdi njihovu vjeru, i da ih stavi na pravi put. Jer dio Ivanovih učenika je poslije slijedio Isusa. Sigurno je bilo mnogo zbunjenih u one dane jer Ivan je krstio vodom, no nije činio čudesa kao Isus, barem ne tolikih razmjera. Mnogi učenici podijelili su se između Ivana i Isusa. I tu je nastupio preteča Isusov, Ivan Krstitelj, koji naglasak stavlja na Isusa kao Spasitelja, a ne samo kao na proroka. Sam je Ivan rekao: On treba da raste, a ja da se umanjujem (Iv 3, 30).

Govor je to koji pokazuje spremnost prihvaćanja Kraljevstva koje ima Gospodara, Kralja na nebu, a ne na zemlji. Ivan pokazuje kako njegova sreća nije od ovoga svijeta, već kako je njegova sreća služiti Bogu čije Kraljevstvo doseže puninu u nebu. Nije li to vjera na kojoj možemo samo zavidjeti? To je vjera, nespoznatljiva spoznaja!

Vratimo se malo Isusu, koji govori o Ivanu kako od žene rođen, ne usta veći od Ivana Krstitelja. Ali i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega (Mt 11, 11). Možemo se pitati, kakvo je to Kraljevstvo gdje je najveći ujedno i najmanji? Ima li uopće reda u tome Kraljevstvu? Spasitelj govori o Ivanu tako što postavlja pitanja slušateljima: Što ste došli gledati, trsku koju vjetar ljulja? (Mt 11, 7).

ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Sporazum između Vatikana i Moskve u svjetlu Fatime


Bilješka: Gospa Fatimska tražila je da papa zajedno sa svim biskupima svijeta posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinom, obećavajući svoju pobjedu i kao posljedicu razdoblje mira. Pakt iz Metza, još poznat kao sporazum Vatikan–Moskova, bio je glavna prepreka da pape učine tu posvetuposvetu koja bi dovela do obraćenja Rusije i spriječila sadašnje skandale koje Crkva trpi.

Oni koji prolaze blizu samostana
malih sestara u Borniju – na periferiji francuskog grada Metza – nikada ne bi mogli zamisliti da se u rezidenciji o. Lagarda, samostanskog kapelana, dogodilo nešto od nadnaravne važnosti. U dvorani te redovničke rezidencije u kolovozu 1962. – dva mjeseca prije otvaranja Drugog vatikanskog sabora – održao se tajni sastanak od najveće važnosti između dvije visoko pozicionirane osobe.

Jedan dostojanstvenik bio je kurijalni kardinal, Eugene Tisserant, koji je bio predstavnik pape Ivana XXIII.; drugi je bio metropolit Nikodim, koji je govorio u ime ruske raskolničke crkve. Taj susret imao je posljedice koje su promijenile smjer Koncila, koji je već bio pripremljen da promijeni put same povijesti Crkve u 20. stoljeću.

Koji je to bio tako važan problem koji su riješavali na tom sastanku? Prema dokumentima koji su danas poznati ondje je ustanovljeno da na Drugom vatikanskom saboru komunizam neće biti osuđen.

Godine 1962. su Vatikan i raskolnička ruska crkva sklopili sporazum. Prema njegovim uvjetima je Ruska ,,pravoslavna crkva pristala poslati promatrače na II. vatikanski pod uvjetom da tamo neće biti nikakve osude komunizma. [1]

A zašto su posljedice takvog pakta tako dalekosežne i važne? Jer je u 20. stoljeću glavni neprijatelj Katoličke crkve bio komunizam. Kao takvog ga je do II. vatikanskog učiteljstvo osudilo mnogo puta. Još više, ranih šezdesetih bi nova osuda bila vrlo moćna jer je komunizam prolazio kroz ozbiljnu krizu, i unutarnju i vanjsku. S jedne strane, gubitak kredibiliteta u SSSR-u budući da su ljudi sve više bili nezadovoljni groznim administrativnim rezultatima četrdesetpetogodišnje komunističke demagogije. S druge strane, izvan Sovjetskog saveza komunizam nije uspio nagovoriti radnike i siromašne slobodnih zemalja da preuzmu njegov stijeg. Zapravo, do tog vremena komunizam nikada nije osvojio slobodne izbore. Stoga su međunarodne komunističke vođe odlučili da je vrijeme da se počne mijenjati izgled režima da bi zadržao svoju moć koju ima i da eksperimentira s novim metodama osvajanja. Tako se šezdesetih odjednom predsjednik Nikita Hruščov počeo smiješiti i govoriti o dijalogu. [2] To bi bilo posebno nezgodno vrijeme da Papa ili Koncil izdaju službenu osudu, koja bi ozbiljno naštetila ili moguće uništila komunistički režim.

Polutajni pakt

Govoreći o slobodi na II. vatikanskom, prof. Romano Amerio otkrio je neke prethodno nepoznate činjenice. ,,Glavna i polutajna stvar koju treba primijetiti je“, izjavio je, „ograničenje slobode Koncila na koju je Ivan XXIII. pristao nekoliko mjeseci ranije, u dogovoru s Pravoslavnom crkvom zbog čega je moskovski patrijarhat prihvatio papinu pozivnicu da pošalje promatrače na Koncil, dok je papa sa svoje strane jamčio da će se Koncil suzdržati od osude komunizma. Pregovori su se odvijali u Metzu u kolovozu 1962., a sve pojedinosti o vremenu i mjestu dao je msgr. Schmitt, biskup te biskupije na novinskoj konferenciji [novine Le Lorrain, 2. rujna 1963.]. Pregovori su završili sporazumom koji je potpisao metropolit Nikodim Pravoslavne crkve i kardinal Tisserant, dekan kardinalskog zbora za Svetu Stolicu.

utorak, 6. prosinca 2016.

Drugi nicejski sabor o postupku prema krivovjernicima


Oni koji se usuđuju drugačije misliti ili naučavati; ili koji u skladu s nečasnim krivovjernicima odbacuju crkvenu predaju i izmišljaju bilo kakve novotarije; ili odbacuju nešto od onoga što je Crkvi posvećeno, knjigu Evanđelja, lik Križa, slikoviti prikaz ili relikvije nekog svetog mučenika; ili koji krivim i prepredenim putevima (žele nešto) pronaći kako bi makar samo u jednoj točki potkopali obvezatnu predaju Katoličke crkve; ili kako bi blago crkve i svetih samostana upotrijebili u obične svrhe; za njih mi određujemo: ako se radi o biskupima ili klericima, da ih se smijeni; ako se pak radi o monasima ili laicima, da ih se isključi iz zajedništva.

(Denzinger-Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, br. 603)

petak, 2. prosinca 2016.

Televizija: grešna prigoda?


,,Jednog dana na ispovijed je došlo dijete i optužilo se jer je imalo ozbiljne kušnje protiv anđeoske kreposti, možda im je čak i popustilo u mislima, a tko zna, možda i djelima. No, svećenik je tražio uzrok takve nesreće: „Pa, imaš li televiziju kod kuće?“, pitao je. Dijete je priznalo da ima i da je gledalo prokletu kutiju, ponekad da roditelji ne znaju, a ponekad s njima, obiteljski, i ona je bila uzrok njegovih kušnji.

Svećenik je dao nesretnom i tužnom djetetu sveto odrješenje, no je li ga mogao dati roditeljima?

Dragi kršćanski roditelji, jeste li SVJESNI vaše velike i strašne odgovornosti? Shvaćate li da zbog slabosti prihvaćanja i držanja te sprave u svom domu, koja je izvor kvarenja uma i duše, vi uzrokujete nesumnjivu štetu nevinim dušama? Zbog vašeg kukavičluka se duše, nježne i čiste, kaljaju sramotnim grijehom. Ta će djeca stajati na posljednjem sudu i optužit će vas da ste bili uzrok njihovog prokletstva...

Sjetimo se ozbiljnih riječi našeg Spasitelja: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen oko vrata i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18, 6)

Shvaćate li, po tom tužnom primjeru, što je prilika za grijeh? Naš katekizam nas podučava da ne samo da moramo izbjegavati grijeh, već i grješnu priliku i da je jednako ozbiljno sebe (ili druge) staviti u grješnu priliku kao i počiniti sam grijeh, kada znamo iz iskustva da ćemo upasti u taj grijeh. (...)

Trebamo hrabro uništiti sve grješne prilike za sebe i za one za koje smo odgovorni. Odlučimo da je vrijeme riješiti se tih prljavih kutija. Vratite ju prodavaču i više ju ne spominjite. Umjesto toga postavite lijepu obiteljsku kapelicu / oratorij, postavite tamo kip ili sliku Presvetog Srca Isusovog ili Gospe. I neka dugo živi Isus koji vas je oslobodio od gadnog ropstva.“

Katolički biskup


Ispit savjesti za katoličkog roditelja:

Jeste li sebe svjesno izlagali grješnim prilikama zbog grješne znatiželje, gledajući nemoralne filmove, nečedne predstave ili snimke? Jeste li sa svjesnim užitkom slušali nečedni govor na TV-u? Jeste li ozlijedili nečiju dušu sablazni, uništavajući tu dušu lošim primjerom? Jeste li svojim pokvarenim riječima, djelima ili lošim primjerom, uništili nevinu djecu? Jeste li izložili djecu nečistim kušnjama zbog gledanja TV-a? Jeste li držali u svom domu TV, znajući da je to grješna prilika za vas i vašu djecu? Jeste li dopustili svojoj djeci gledanje TV-a, bez vašeg znanja i pristanka?


Važnost i moć igranih filmova

Još je davne 1936. godine papa Pio XI. upozorio na opasnosti kina:

Nema nikakve diskusije o tome da su igrani filmovi posljednjih godina postigli svjetsku važnost među modernim sredstvima zabave. Nema potrebe istaknuti da milijuni ljudi svakodnevno idu u kino; igrani filmovi gledaju se u sve većem broju u civiliziranim i poluciviliziranim zemljama; igrani filmovi postali su najpopularnija vrsta zabave koja se nudi za slobodno vrijeme ne samo bogatih, već svih slojeva društva.

U isto vrijeme, danas ne postoji utjecajnije sredstvo koje utječe na mase od kina. Razlog tome može se naći u samoj naravi igranih filmova koji se projiciraju na ekran, u njihovoj popularnosti i okolnostima koje ih okružuju.

utorak, 29. studenoga 2016.

Znakovi vjere


Znak je nešto što vodi spoznaji nečega drugoga. Naša vjera, rimokatolička vjera, puna je znakova jer veći dio stvarnosti naše vjere nedostupan je našim osjetilima. Mi ne možemo vidjeti, čuti ili dotaći duhovni red: našu vlastitu dušu, krepost, milost, anđele i Presveto Trojstvo; oni su iznad mogućnosti naših osjetila da ih osjete pa čak i zamisle. Čak i one stvari koje možemo osjetiti – one su najčešće odsutne osjetilima sada i ovdje: primjerice, utjelovljena Riječ, Gospa i sveci. Znakovi u liturgiji služe ne samo da promatrač postane svjestan stvarnosti koja je nedostupna osjetilima, oni služe da privuku čovjeka Bogu.

Najvažniji znakovi su sedam sakramenata koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist dok je bio s nama na zemlji. Ti znakovi, kada se podjeljuju te ih dostojno primamo, donose dar posvećujuće milosti u naše duše. Zovemo ih djelotvornim znakovima. Drugi znakovi donose milost u onoj mjeri kakva je ispravna dispozicija onih koji je primaju (npr. blagoslov). Oni se zovu sakramentali. Službene ceremonije katoličkog bogoštovlja – npr. liturgija, pune su znakova. Svaka ceremonija unutar ceremonije sa svojim pokretima i instrumentima predstavlja znakove. Neki su zamišljeni kao znakovi odmah od početka (npr. poklecanje), drugima je nadodano značenje (npr. pranje ruku). Liturgijski znakovi ne pripadaju isključivo kleru; ponašanje unutar ceremonija (klečanje, sjedenje, stajanje), sudjelovanje u napjevima, u procesijama su sve znakovi vjere vjernika.

Znakovi u svijetu

Znakovi naše katoličke vjere nisu ograničeni na propisane pokrete i nežive predmete, jer bi svi katolici trebali biti živi znakovi vjere koju ispovijedaju. Mi trebamo biti vidljivo različiti od onih koji nemaju vjeru. To je lako u crkvi ili u našim domovima; najteže, ali i gdje će imati najveću moć privući duše Bogu, je u svijetu. Nije lako učiniti znak križa prije jela u restoranu, nije lako služiti se krunicom u vlaku, odbiti poziv jer morate ići na Misu, izbjegavati meso petkom među svjetovnim prijateljima, pozvati gosta da se pridruži molitvi obiteljske krunice, itd. jer se svi bojimo biti odbačeni zbog toga što smo različiti. Ironično je, međutim, da što se više ističeš na taj način, da je sve manje ljudi šokirano. Iz osobnog iskustva, kada molim časoslov na podzemnoj željeznici, primjećujem da ako napravim znak križa na potajan, sramežljiv način, gledajući okolo da vidim gleda li tko, moji promatrači se također srame kada uhvate moj pogled. Dok je diskretno, ali samouvjereno pokazivanje vjere nešto što fascinira i poučava. Čak bi mogli ići tako daleko da se šepirimo svojim katoličanstvom poput Evelyn Waugh. Postoji priča da je jednog kvatrenog dana on stavio vagu na svoj stol u Ritzu u Londonu tako da može pažljivo izvagati težinu hrane tako da ne prekrši pravila posta. On je očito htio druge nasmijati, ali je ipak i davao znak svoje vjere za pamćenje.

Naša vjera, kada ju pokreće nadnaravna krepost milosrđa, čini nas živim članovima Otajstvenog Kristovog Tijela, posvojenom djecom Božjom i djecom Blažene Djevice Marije. To nam daje posve novo biće i posve novo djelovanje.

Sve što radimo – sve – može postati znak naše vjere: naša čednost, smotrenost, promišljanje, velikodušnost – sve pokazuje nešto od unutrašnjeg čovjeka koji je ujedinjen s Bogom. U svijetu gdje većina duša vjerojatno nije ujedinjena s Bogom u milosti, još je hitnije da postanemo živi znakovi vjere. Mi možemo, napokon, biti jedini znak koji će neka pojedina duša vidjeti toga dana, tjedna ili mjeseca. Ispovjedajte svoju vjeru, draga moja braćo, da duše mogu ne samo biti vođene da upoznaju našeg dragog Boga, već da ih se i potakne da Ga i one časte i ljube.

In Jesu et Maria,

p. Robert Brucciani


Izvor: Ite Missa est, rujan-listopad 2016.

petak, 25. studenoga 2016.

Eisenstadt (Železno): proslava sv. Martina u misnicama od novinskog papira


Gradišće (Burgenland) je pokrajina u Austriji u kojoj živi nekoliko desetaka tisuća Hrvata. Mjesna biskupija ima i biskupa koji je Hrvat – mons. Egidija Živkovića, koji se ipak prema sljedećemu ne razlikuje puno od austrijskih i drugih zapadnih biskupa koji se utrkuju tko će usvojiti i provesti u djelo više ,,duha Drugog vatikanskog“.

Biskupska Misa s budimpeštanskim nadbiskupom i primasom Mađarske, kardinalom Erdöom, austrijskom biskupskom konferencijom, mnoštvom biskupa iz susjednih zemalja i poglavarima javnog života u Gradišću u katedrali sv. Martina

(...)

Življeni ekumenizam

U ekumenskoj povezanosti suslavili su (?) pravoslavni metropolit Austrije i eparh Mađarske i Srednje Europe, nadbiskup Arsenios Kardamakis, evangelički superintendant Manfred Koch kao i pravoslavni opat Paisios. Pritom je biskup izričito istaknuo svoju prijateljsku povezanost sa svojom evangeličkom i pravoslavnom braćom u vjeri (sic!).

,,Pastoralna vozačka za kategoriju C“ za biskupiju

Kao konkretni stav za promjenu važnih sudbonosnih stavova ,,da bismo kao kršćani u biskupiji postali sposobni za budućnost, spominje biskup Živković novi pastoralni put biskupije Železno, za što se poslužio slikom ,,pastoralne vozačke za kategoriju C“: ,,Naučili smo da dušobrižnik može načiniti opasno skretanje vozilom kada se koristi kvačilo i mijenja brzina u velikim dimenzijama te smo naučili i što znače prometni znakovi na novim, dosad nepoznatim pastoralnim putovima“. Pritom se treba oprostiti od starih struktura i načina razmišljanja, neprikladnih vremenu: ,,Dalje od slobodnih igrača prema zajedničkoj igri u skupinama! Dalje od ponekad neprilagodljivih branitelja svog namještenja prema nesapetim, duhovno slobodnim pastirima“, treba biti deviza, kaže biskup.

Biskupija Železno postavlja ekumenski putokaz

Biskup je posebno istaknuo preklapanje godine sv. Martina i Godine milosrđa. ,,Taj put milosrđa pokazuje se u konkretnoj karitativnoj dimenziji“, kaže biskup Živković. I konačno neka bude u godini sv. Martina u biskupiji sv. Martina jedan daljnji ekumenski putokaz – nakon nabavke zamljišta za gradnju prvog pravoslavnog samostana u Austriji čiji će kamen temeljac biti postavljen u gradišću 2017. god.: ,,U ovim danim susreli su se vrh Katoličke i Evangeličke crkve u Austriji na zajedničko bogoslužje i savjetovanje, koje je bitno za daljnji razvoj ekumenizma u našoj zemlji i šire“, uvjeren je biskup.

,,Kršćanska solidarnost treba sve zahvatiti“

Ali Gradišće ne ostaje na tome: već početkom sljedeće godine, 18. siječnja 2017., održat će se veliko ekumensko spomen-bogoslužje u Bad Tatzmannsdorfu, u čijem okviru će biti izrečena zajednička molba za oproštenje. A 2018. bit će – kako je to biskup već najavio, zajedničko ekumensko hodočašće u Thüringen, na tragovima Martina Luthera i sv. Elizabete iz Thüringena. Pri svemu tome je odlučno da ,,pristignemo jednoj kršćanskoj solidarnosti koja će zahvatiti i druge“, naglašava biskup Živković.







utorak, 22. studenoga 2016.

Osnovno o modernizmu: je li Novus ordo nedostojna žrtva Bogu?


Uvod

Autoru ovih redaka postaje jasno da se
kod mnogih ljudi, katolika i nekatolika, budi svijet o okrutnoj stvarnosti u vezi toga kakav je papa Franjo. Sljedeći korak je pomoći tim istim ljudima razumjeti okrutnu stvarnost oko cijele modernističke revolucije još iz vremena sv. Pija X., kada su se pape još uvijek žestoko borili protiv te velike „sinteze svih krivovjerja“.

Modernistička revolucija „izašla je iz ormara“, ako baš hoćete, u vrijeme Drugog vatikanskog
sabora, ali nigdje njezina agenda nije bila toliko jasno vidljiva kao u sustavnom uništavanju rimskog obreda, koje se dogodilo kao posljedica tog koncila i s punim blagoslovom njegovog duha.

Kada se jednom shvati zašto su modernisti koji su bili u „srcu i njedru“ Crkve najprije napali Misu – jer ona je bila liturgijska utvrda, ako baš želite, u kojoj je katolički nauk bio zaštićen stoljećima i u kojoj je čak i sam latinski učinio eksperimentiranje i novotarije skoro nemogućima, a koja je svakoga dana
jačala katoličke ideje tako odbojne modernističkom gledanju na ekumenizam, dijalog, univerzalno spasenje i na kraju lažnu moralnu slobodu (puki produžetak modernističkog krunidbenog dostignuća lažne vjerske slobode) o kojoj je potpuno ovisio porast abortusa, kontracepcije i uništenja kršćanskog braka – lako je razumjeti što se već dugo događa u Crkvi. Posve jednostavno, mi smo svi žrtve masivnog modernističkog udara kojemu je naš jadan, opterećeni rimski prvosvećenik, predstavnik.

Uspinjanje pape Franje do stolice sv. Petra oduvijek je bilo finale modernista – staviti jednog svog na sam vrh. Franjo nije izronio iz vakuuma, a nije ni pošteno prema njemu drugačije tvrditi. To se već sve dugo spremalo, ali je na toliko načina uspjeh čitave modernističke revolucije koju on sada predstavlja bio posve ovisan o uništenju rimskog obreda, takozvane tridentske Mise – i iz duhovne kao i praktične perspektive.

Ne volite latinski jezik? Više volite narodni? Vama se sviđa kada se svećenik okrene ljudima da možete vidjeti njegovo lice? Naravno, a to nije samo vaša greška, jer su modernisti formirali vaše mišljenje, uzrokujući da vaše shvaćanje onoga što liturgija treba biti postane kobno pogrešna. Mislite da se liturgija tiče samo vas i kako se na njoj osjećate i kako odgovarate na nju, umjesto da se ona tiče Boga i prikladnog štovanja koje dugujemo našem Stvoritelju. A kada nas ona ne uspije zabaviti ili učiniti da „nešto“ osjećamo, ona nam postaje nevažna, kao što je postala nevažna milijunima otpalih katolika od uvođenja Novus
ordo Mise.

Kako se vi i ja „osjećamo“ u vezi Mise zaista je posve nevažno. U pravom luciferijanskom stilu, poanta i svrha Mise su izvrnuti. Modernisti su znali što rade, a površne zloupotrebe poput ministrantica i
uporabe narodnog jezika blijede u ozbiljnosti kada ih se usporedi s onim što su oni zapravo predstavljali – kraj dostojne žrtve za koju je od početka povijesti čovjek znao da je duguje Bogu. Tako su stolovi zamijenili oltare, žene i gitare odvraćale su pažnju od svećenika, pričesne ograde porušene su da se stvori mjesto za „prostor za okupljanje“, svetohranište – svetinja nad svetinjama – gurnuto je u stranu kada već nije posve uklonjeno iz Crkve, a slavljenje zajedničke večere nadomjestilo je Božji prinos Bogu na žrtvenom oltaru.

Ovaj članak koji je ispustio iz pera jedan odrasli obraćenik na katoličanstvo, prelazi neke poznate točke koje se tiču liturgije, ali ako se pročita
praćen molitvom i ponizno, uvjeren sam da će pomoći mnogim katolicima kojima je u prošlosti ispran mozak da ih probudi i da shvate što se stvarno dogodilo zadnjih pedeset godina, i da, Deo volente, odluče poduzeti potrebne mjere da povrate ono što im je pakosno oduzeto prije dosta vremena – njihovo pravo stečeno rođenjem, njihov identitet, njihova liturgijska očevina, njihova vjera, njihova budućnost, duše njihove vlastite djece.

Molim Te, Bože, pomozi nam svima da vidimo i shvatimo što smo izgubili, što su oni učinili Tvojoj zaručnici i kako su Tebi oduzeli krunu.

Michael J. Matt

U poruci svoje propovijedi 18. siječnja 2016. papa Franjo je oštro kritizirao tradicionalne katolike, nazivajući ih, između ostalog, kršćanima čija su srca zatvorena za iznenađenja Duha Svetoga i pobunjenicima koji prakticiraju grijeh vračanja; uvrede o kojima se već naširoko raspravljalo na internetu.

Želeći dati vjerodostojnost tim optužbama, Papa se poslužio čitanjem toga dana da ilustrira svoju poantu, uključujući određenu priču o kralju Šaulu, koja se može naći u Prvoj knjizi Samuelovoj, 15. poglavlje.

Dok je Franjo očito krivo protumačio poglavlje, pravo tumačenje, kao što je vrlo jasno objašnjeno u Svetom pismu, sadrži važnu poruku svim katolicima koji žele tražiti Božju istinu i Božju volju u vrijeme ovog posebno zbunjujućeg razdoblja u povijesti Crkve. Po mom mišljenju, ispravno tumačenje poglavlja pomaže oslikati zašto je tradicionalna latinska Misa (prema misalu iz 1962.), koju je crkvena hijerarhija prije nekoliko godina protjerala u status „izvanrednog obreda“, toliko važna i zašto je sada, možda više nego ikada, nužno da bude služena i redovito dostupna svim katolicima.

četvrtak, 17. studenoga 2016.

Radoznale godine? Tinejdžeri?


Nesiguran. Introvertiran. Razdražljiv. Ćudljiv. Neodlučan. Buntovan. Povučen. Nepouzdan. Kada netko kaže riječ tinejdžer, naš um zasigurno putuje dalje od kronološkog razdoblja u jednom životu na stereotipni i psihološki definiran svijet. A taj svijet nije lijep. Prevesti djecu preko tog kriznog razdoblja do potpuno odraslog života jedan je od najtežih izazova s kojim se roditelji suočavaju.

Koncept tinejđera sa svojim pogrdnim sporednim značenjem dar je koji nam je došao iz modernog svijeta. U latinskom jeziku, npr., nalazimo riječi za godine djetinjstva (puer) ili vrijeme mladosti općenito (juventus i adulescens), ali ne homo [odrastao čovjek - op.] tinejdžer. Dr. David Allen White identificira Shakespeareovog Hamleta kao prvog tinejdžera koji se kao takav pojavljuje u književnom djelu. Predstava je napisana oko 1600. godine. Tako da se samo po sebi javlja pitanje: odakle dolazi to stvorenje, taj kulturni fenomen? I što ga definira? Precizni odgovori na to pitanje bit će učinkovit korak u pomoći roditeljima da pomognu svojim tinejđerima da „se nađu“ i da nastave sa svojim životom.

Nesigurnost: definirajuće obilježje

Rudolf Allers, katolički psiholog i autor koji je djelovao prije Drugog vatikanskog sabora prekapao je po tinejdžerskoj psihi u svojoj knjizi „Formiranje karaktera u adolescenciji". On ističe da je adolescent bolno svjestan da on nije ni dijete ni odrastao, već prije čudnovata mješavina tog dvoje. Za razliku od djeteta, on je bolno samosvjestan, odjednom dubinski suočen sa svojom vlastitom individualnošću i s velikim pitanjima života koje takvo shvaćanje donosi. Djeca su blaženo ovisna i sigurna u toj ovisnosti. Oni žive izvan sebe, neopterećeni identificiranjem ili individualiziranjem sebe. Tinejdžer je, pak, razbuđen i sad primjećuje ogroman spektar životnih mogućnosti – društvenih, političkih, vječnih – i počinje shvaćati da on sada kao ljudska individua mora imati siguran plan da bi se situirao i sigurno pozicionirao u ovom svijetu. S druge strane, tinejdžer ni po čemu nije odrasla osoba. Dijete ne brine o životnim problemima; odrastao čovjek (nadamo se) ima odgovore na njih. Tinejdžer je negdje između. I neizmjernost problema je koliko zastrašujuća toliko i nesigurna.

Svi mi znamo što znači suočiti se s neophodnim zadatkom s malo ili nimalo predodžbe kako ćemo zapravo odraditi taj posao. Što taj cilj više toga obuhvaća, to je veći teret na nama. Ako je cilj ogroman i vidimo mnoge prepreke i poteškoće na putu, sukobe i borbe, patnje, žrtve, krv, znoj i suze, možemo lagano postati paralizirani. Trebam li nastaviti lijevom nogom ili desnom? Ali što ako se dogodi ovo ili ono? Nema šanse da uspijem! Ovo će boljeti! Ali nemam izbora; moram naći način kako to riješiti!

Imati plan i samopouzdanje u uspjeh plana je pola napravljenog posla. Bez plana, ostajemo zamrznuti. Ako ne postoji karta, nema putovanja. S kartom, čak i na cestama koje vode preko planina, ponora i litica, nema nesigurnosti. Čak i ako imamo strategiju, potreban nam je još jedan sastojak za uspjeh, a to je hrabrost. To je kao da čovjek stoji na visokoj stijeni i treba prvi put skočiti u vodu. Cilj je jasan i sredstva su dobro definirana: skoči! Ali koliki dođu do vrha, pogledaju dolje, stoje tamo pet minuta i onda se spuste istim putem nazad. Cilj je težak i zastrašujuć, ali put je potpuno isplaniran. Što je nedostajalo? Hrabrosti da se skoči.

ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

Usporedba stare i nove Mise




Razlika je vidljiva u simbolima. Što je Misa? Misa je najveće od svih blaga Crkve, najdragocjeniji dragulj u kruni Kristove zaručnice. Misa je savršena molitva, beskrajna molitva. Ona mora biti beskrajna molitva jer se prinosi Bogu da bi se ispravila beskrajna uvreda Bogu zbog istočnog grijeha i beskrajnih zločina naših sadašnjih grijeha. To je jedina molitva koja je dostatna da ujedini još jednom ljude s Bogom. Mi smo stvoreni za Boga, da budemo ispunjeni u Bogu, da sudjelujemo u Njegovom božanskom životu, ali grijeh je to sve pokvario. Misa je lijek, beskrajni čin pravde isprepletene milosrđem, beskrajan čin Božje ljubavi prema Njegovim stvorenjima po kojem On privlači sve k Sebi; to je beskrajna molitva.

Misa je žrtva koja je po svojoj definiciji molitva koja se prinosi Bogu samome. Dakle, žrtva je savršenija što je savršeniji dar koji se prinosi: u Misi je dar Isus Krist, čovjek koji je također i Bog; ne može postojati savršeniji dar. Žrtva je isto tako još i savršenija kada je svećenik koji prinosi dar savršeniji; u Misi je svećenik Isus Krist koji samo koristi svećenika (zaređenog svećenika) kao instrument. Misa je savršena molitva jer tu Bog prinosi Boga Bogu. Budući da je ona beskrajno savršena molitva, ona ne može biti višestruka ili ponovljena. Ta savršena molitva, Misa, je ustvari ista žrtva kao i žrtva Isusa Krista na Kalvariji. Svaki put kada se Misa služi, žrtva Isusa Krista na Kalvariji se stavlja pred nas – ne u njezinoj krvavoj, bolnoj grozoti, već na sakramentalan način, što znači da je stvarnost tamo, ali sakrivena iza simbola. Prilike kruha i vina su simboli Tijela i Krvi Isusove koji su zaista prisutni jednom kada svećenik izrekne riječi posvećenja. Razdvojeno posvećenje kruha i vina na Misi je znak odvajanja Tijela i Krvi Isusove kod Njegove žrtve na Križu što je sama bit žrtve. Ta beskrajna, savršena molitva – božanska molitva – postaje prisutna pred nama u svakoj Misi, ne samo da bismo se prisjetili žrtve na Kalvariji, već da bismo se sjedinili s njome tako što s Isusom prikazujemo kao žrtvu naše umove i srca, svoja tijela i duše, svoje klanjanje, zahvaljivanje, molbe i zadovoljštine. Božja molitva i naša molitva zajedno se uzdižu Bogu, a On nas zauzvrat obasipa svojom milošću tako da možemo još savršenije sudjelovati u Njegovom životu. 

U stvarnosti, Misa je savršena molitva koja privlači čovjeka natrag k Bogu. A to nije samo duhovno zajedništvo s Bogom; kada mi primamo Njegovo živo Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo u Svetoj Pričesti, to je i tjelesno zajedništvo. To nije ništa manje od početka raja ovdje na zemlji. Dakle, i stara i nova Misa, kada su služene propisno s pravom nakanom i kada ih služi zaređeni svećenik, su obje ista kalvarijska žrtva koja je učinjena prisutnom na sakramentalan način; one su savršene u tom pogledu. No razlika je u simbolima koji nisu neophodni i koje svaka upotrebljava da bi nas usmjerila na razumijevanje i poštovanje prema stvarnosti.

Stara Misa

Nepromjenjivi simboli koji nisu neophodni, koji su propisani u staroj Misi naglašavaju pravu narav i svetost ponovnog uprisutnjenja kalvarijske žrtve. Njihovo dostojanstvo i ljepota ohrabruju nas da se klanjamo Bogu koji je postao prisutan pred nama u svojem beskrajnom činu ljubavi prema nama. Ti simboli stare Mise pozivaju nas da se sjedinimo sa žrtvom, da uzvratimo na ljubav ljubavlju. Oni nas pripremaju da budemo predani Bogu. Ti nepromjenjivi simboli ukrašeni su svečanim ceremonijama, ruhom, uzvišenim melodijama gregorijanskog korala, anđeoskom harmonijom polifonije i izuzetnim zdanjima koja su sagrađena za staru Misu – katedrale, bazilike, crkve i kapelice. Takvi simboli stare Mise akumulirali su se kroz stoljeća; oni nas povezuju s apostolima i svecima koji su bili ganuti istim simbolima da se klanjaju Bogu i da se žrtvuju. Tu je i uporaba latinskog jezika; on nas povezuje u svetom jeziku – isti gdje god bili na svijetu, isti gdje god bili u vremenu.

Nova Misa

Nova Misa nije ništa poput toga. Simboli nove Mise koji nisu neophodni uvelike su izmišljotina koja je slijedila nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) – čak i papa Benedikt XVI. to priznaje. Novi obred Mise bio je domišljatost kako učiniti katoličku Misu identičnom protestantskoj Misi tako da te dvije religije mogu biti stopljene u jednu. Ti simboli nove Mise skrivaju stvarnost transupstancijacije koja je pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Isusa Krista. U tim simbolima nedostaju osjećaji svetosti i otajstva. Simboli na novoj Misi predstavljaju Misu kao svečanu večeru ljudi kojima je rečeno da su oni već spašeni. Svećenik, sredstvo Krista koji se žrtvuje, prikazan je kao predsjedatelj skupa - animator zajednice. Ukrasni simboli, poput ruha i glazbe, predstavljaju beskrajnu stvarnost neadekvatnim simbolima djetinjaste banalnosti. Crkve sagrađene za tu Misu mogu rijetko biti opisane ikako drugačije nego ružne. Mnoštvo jezika na kojima je nova Misa služena odsjeca nas i od drugih katolika iz cijelog svijeta i od svetaca kroz stoljeća.

srijeda, 9. studenoga 2016.

Zahvaliti Bogu u poniznosti - oznaka prave vjere


Mnogo puta u svom životu postavljamo si u svojim savjestima pitanja. Ali, isto tako, postavljamo si ista ako ne i značajnija pitanja i za druge, svoje bližnje. Koji je cilj sviju nas? Kako doći do Isusa, kojim putem valja poći kako bi Isus bio zadovoljan našim postupcima?!

Na Misi smo svi okupljeni kao vjernici, nema sumnje, no pravo pitanje glasi, KAKVI VJERNICI? Jesmo li zaista na Isusovom putu žrtve, ili tražimo vlastitu duhovnu zadovoljštinu?

U evanđelju imamo sliku vjernika koji vjeruju u Isusa, priznaju Ga Spasiteljem, no, problem nastaje kada ovi „vjernici“ bivaju ozdravljeni. Oni se više ne sjećaju Božjeg zahvata u njihovim životima, već, prije svega, slave sami sebe. Kao pravovjerni Židovi, vjeru Otaca gledaju s pozicije „prava“. Vjerojatno misle, „pa mi imamo pravo na to da nam Bog učini dobro, da nas ozdravi!“ i pokazuju kako su upravo sada duhovno onečišćeni. Kakvo „pravo“ može imati vjernik pred Gospodinom? Možda i mi možemo sebe same pronaći među ovom devetoricom ozdravljenih gubavaca? Da nismo i mi od njih? Evanđelje, Radosna vijest, upravo potiče svakog od nas na vlastito ispitivanje savjesti! Radosna vijest i jest upravo stoga što govori o našem spasenju, točnije, pokazuje nama put do spasenja.

Devetorica gubavaca primili su milost od Gospodina, ali, vratili su nezahvalnost. Brzo oni zaboravljaju u čijim se rukama nalazi njihov život, te što su dužni učiniti. Po njihovom mentalnom sklopu, Bog je DUŽAN učiniti dobro njima, ta oni baštine jedinu pravu vjeru! Što bi oni još trebali, ta njihov je život zahvala Bogu.

Nemojmo se ni mi varati svojim vlastitim dobrim djelima i svojom vjerom. Jer ova devetorica, to smo mi, vjernici koji primamo mnoštvo milosti, ali, vide li ljudi koji nisu vjernici navedene milosti kod nas, osjete li našu ljubav? Volim li ja sve ljude, ili samo svoju obitelj? Onaj jedan gubavac, to je obraćeni nevjernik koji iz ljubavi dolazi Bogu u Crkvu i zahvaljuje na milosti Božjoj. On je Bogu drag, a ne vjernici koji dolaze, ali ne žive ono što ispovijedaju.

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

Klečanje pred Lutherom


S dubokom tugom ovo kažemo:

Ono što se pojavilo tijekom ekumenskoga susreta pape Franje i Svjetske luteranske federacije 31. listopada u Lundu, čini se kao nova religija. Religija koja ima jasne polazne točke, ali mutan, uznemirujući kraj.


Krilatica koja je najviše odjeknula u lundskoj prvostolnici je bila potreba za "zajedničkim putom", koji će voditi katolike i luterane "iz sukoba prema zajedništvu". Obojica, papa Franjo i pastor Martin Junge, tajnik Luteranske federacije, spomenuli su evanđeosku prispodobu o lozi i trsu u svojim propovijedima. Katolici i luterani bi bile "suhe grane" od jednog stabla koje ne nosi voće, kao rezultat rascijepa iz 1517. godine. Međutim, nitko ne zna kakav će to "plod" biti. U ovomu trenutku, jedino katolici i luterani, čini se, imaju zajedničko stanje duboke krize, iako s različitim uzrocima. Luteranstvo je bilo jedan od glavnih čimbenika u sekularizaciji zapadnoga društva, i danas je u smrtnomu grču zbog dosljednosti kroz koju je razvilo sjeme vlastitoga uništenja, nazočnog na samomu početku. Skandinavske države, dugo vremena smatrane modelom naše budućnosti, bile su na čelu sekularizacije. Međutim, Švedska, nakon što je pretvorena u državu multikulturalizma i homoseksualnih prava, danas je država u kojoj samo 2% luterana prakticira svoju vjeru, dok gotovo 10% stanovništva prakticira islamsku.


S druge strane, Katolička je Crkva u krizi samouništenja, kao posljedica napuštanja svoje tradicije, kako bi obuhvatila proces sekularizacije u suvremenomu svijetu, upravo dok se on raspada. Luterani traže dah života u ekumenizmu, dok Katolička Crkva nije uzbunjena zbog daha smrti u tomu zagrljaju.


"Ono što nas ujedinjuje je daleko veći od onoga što nas razdvaja", ponavljalo se na svečanosti u Lundu. Ipak, što točno ujedinjuje katolike i luterane? Ništa, čak ni krštenje, jedini od sedam sakramenta koji su luterani prihvatili. Za katolike, u biti, krštenje uklanja izvorni grijeh, dok se za luterane on ne može poništiti, s obzirom da je za njih ljudska narav radikalno korumpirana i grijeh nepobjediv. Lutherova formula "griješi jako, ali vjeruj još jače", sažima tu misao. Čovjek je nesposoban za dobro i ne može učiniti ništa drugo osim grijeha i slijepo se prepusti božanskomu milosrđu. Bog odlučuje tko će biti proklet i tko će biti spašen, na proizvoljan, neopoziv način. Sloboda ne postoji, samo stroga predodređenost izabranih i prokletih.

subota, 5. studenoga 2016.

Zna li papa Franjo što je Luther govorio o Bogu, o Crkvi, svetoj Misi... o papama?


Protestantizam je teži i veći oblik krivovjerja“ (sv. Pio X.)

Nastavimo moliti kako je Crkva oduvijek molila:

Ut inimicos sanctae Ecclesiae humiliare digneris, te rogamus, audi nos, Domine.


Ut omnes errantes ad unitatem Ecclesiae revocare, et infideles universos ad Evangelii lumen perducere digneris, te rogamus, audi nos Domine!

srijeda, 2. studenoga 2016.

Pakao


Kako bih vam dočarao ozbiljnost i kontekst ove teme, započet ću s citatom sestre Lucije iz njezinih memoara u kojima opisuje viziju pakla koju im je pokazala Gospa u Fatimi:

Nakon što je izgovorila te riječi („Prikazujte žrtve za grješnike...“), opet je raširila ruke kao dva mjeseca prije. Svjetlost je probijala u zemlju i mi ugledasmo ogromno ognjeno more. U taj oganj vidjeli smo uronjene demone i duše prokletih. Izgledale su kao užareno ugljevlje, tamnoputi i crni, ali posve prozirni, u ljudskom obličju. Plivali su u vatrenom požaru. U zrak su ih izbacivale plamene erupcije, a sami su izgledali kao ognjena baklja, umotana o oblak dima. Čuli su se krikovi i bolni uzdasi, puni očaja, koji su tjerali strah u kosti, od kojega smo se tresli. Padali su na sve strane kao iskre u golemu požaru. (Mora da sam pri tom prizoru uskliknula: „Jao!“ To su neki čuli, kako kažu.) Vragovi su se razlikovali od ljudi po stravičnim oblicima, slični gladnim, stravičnim i nepoznatim životinjama, ali uvijek prozirni i crni kao usijani ugljen. Ta je vizija trajala kratko, zahvaljujući našoj dobroj Nebeskoj Majci, koja nam je u prvom ukazanju obećala da će nas odvesti u Raj. Bez toga, mislim da bismo umrli od šoka i straha.“

U Svetom pismu, u jednoj od knjiga Staroga zavjeta, Juditi, čitamo: „Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda: poslat će oganj i crve u meso njihovo, a oni će u boli jaukati zauvijek.“ U Knjizi o Jobu čitamo o zemlji „tamne smrtne sjene, kao ponoć mračne, pune sjene smrtne i pometnje, gdje je svjetlost kao tmina najdublja.“ U Izaiji čitamo:Odavna je podignuto ognjište... Duboko i široko naslagana su drva s ognjem mnogim. Dah Gospodnji kao potok sumporni upalit će ga.U Novom zavjetu u Matejevom evanđelju naš Gospodin kaže: "Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ U tom istom evanđelju čitamo: „Svako drvo, koje ne rađa roda dobra, siječe se i u oganj se baca.““Sin čovječji izaslat će anđele svoje, i oni će skupiti sve zavoditelje i zlotvore iz kraljevstva njegova. I baciti ih u peć ognjenu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.“ U Otkrivenju se spominje jezero ognjeno i sumporno, gdje je zvijer i lažni prorok; i bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova.“ „I dim muka njihovih diže se u vijeke vjekova.“

Sveto pismo nam govori puno toga o Sotoni, kao i o paklu, unatoč modernim teorijama koje drže da pakao ne postoji. U Otkrivenju čitamo: I gle, veli, crven zmaj, imajući sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna; I rep njegov odvuče trećinu zvijezda nebeskih, i baci ih na zemlju. I zbačen bi zmaj onaj veliki, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koji zavodi sav svijet, zbačen bi na zemlju, i anđeli njegovi zbačeni biše s njim.“

Paklenske muke

Ako pogledamo što Crkva naučava o onima koji idu u pakao, tj. onima koji umiru u stanju smrtnoga grijeha, bez posvetne milosti , kao i ono što su naučavali sveci, možemo spoznati mnogo o naravi paklenskih muka. Prva vrsta patnje u paklu o kojoj se često govori je patnja osjetila . Sveti Alfonz Liguori i drugi sveci kažu nam da je patnja u paklu proporcionalna grijesima učinjenima protiv Boga, tako da u paklu postoje različiti stupnjevi. Neki će ljudi patiti više od drugih. U paklu je patnja intenzivnija nego u zemaljskom životu jer tijelo više nije podređeno ograničenjima ljudskog tijela. Nakon uskrsnuća tijela, tijelo se kvalitativno mijenja i kao rezultat toga, ono može podnijeti puno veću patnju. Proklete duše strahuju i gnušaju se same pomisli na uskrsnuće tijela, jer one znaju da će se njihove patnje povećati kada dobiju svoja tijela natrag.