ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Kako su japanski katolici sačuvali vjeru



1873. je u Japanu dokinuta zabrana kršćanstva. Misijska družba u Parizu koja se pripremala za ponovno propovijedanje Evanđelja u Japanu je po odredbi Svete Stolice čekala priliku da pošalje na novu službu mons. Vorcarda, prvoga apostolskoga vikara u Japanu. Biskup Forcard nije dobio priliku da djeluje u Japanu. Kratko nakon toga je p. Petitjean, kasniji apostolski vikar Japana, mogao ući u luku Nagasaki na Kyushu zajedno s nekoliko drugih francuskih misionara. Tako je probijen led za oživljavanje kršćanstva u Japanu.

Kratko nakon toga dogodio se najdramatičniji događaj u povijesti katoličanstva u Japanu,
kakav se nikada ne može zaboraviti. Iako je u to vrijeme podizanje crkava bilo zakonito, Japanci u njih nisu smjeli ulaziti. Mons. Petitjean je izgradio jednu u Ouri u Nagasakiju za uporabu strancima. On je tu jednoga dana molio pred oltarom kada se nekoliko starijih žena približilo crkvi, pažljivo da ih se ne bi vidjelo i prijavilo, te potom kriomice provuklo kroz vrata. Jedna od njih, približavajući mi se drhteći da i zidovi ne bi imali uši, prošaptala je: ,,Gdje je kip Blažene Djevice Marije?“ Mons. Petitjean, koji nije primijetio da su se približile, okrenuo se začuđen neočekivanim pitanjem. Prikrivajući svoje osjećaje, pokazao je prema oltaru iznad uz koji je stajao Gospin kip. Žene su neko vrijeme gledale u čuđenju i divljenju, a potom se bacile na koljena i zaboravivši suze, izlile svoje srce u molitvi, kako su se njihove oči naputile suzama neopisivih osjećaja. One koje su cijelo vrijeme živjele kao siročad, sada su se našle licem u lice sa svojom pravom Majkom, koju su neznajući tražili cijelo vrijeme te se njihovo cijelo srce uzbudilo radošću.

Kada su otkrile da su ti francuski misionari –
izaslanici koje je poslala Sveta Stolica – bili u celibatu, žene su se utvrdile u vjeri da su to uistinu pravi katolički svećenici koji su ponovno pohodili njihove obale.

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Papa Franjo i vječna sudbina duša


Svrha Crkve je slava Božja i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnoga prokletstva, sudbine koja očekuje one koji umru u smrtnome grijehu. Za spasenje ljudi je naš Gospodin prikazao svoju otkupiteljsku Muku. Gospa nas je na to podsjetila u Fatimi: prva tajna, koja je priopćena troje pastira 13. srpnja 1917., započela je strašnom vizijom mora paklenskih vatri. Da im Gospa nije obećala da će ih uzeti u nebo – piše sestra Lucija – vidioci bi bili umrli od šoka i straha. Gospine riječi su uznemirujuće i oštre: ,,Vidjeli ste pakao u koji idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi utemeljiti u svijetu pobožnost mome Bezgrješnome Srcu”. Godinu prije toga naučio je fatimski anđeo tri mala pastira ovu molitvu: ,,O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Isus neprestano govori o ,,geheni (paklu) i o neugasivome ognju (Mt 5,22; 13, 42; Mk 9, 43-49) koji je predviđen onima koji se odbiju obratiti čak i na kraju svojih života. Ta prva vatra, duhovna, znači lišenost posjedovanja Boga. To je najstrašnija kazna i ono u čemu se zapravo sastoji pakao, budući da smrt razrješuje zemaljske spone duše, koja žudi svom svojom snagom doseći Boga, ali to ne može ako je slobodno odabrala odijeliti se od Njega putem grijeha.

četvrtak, 22. ožujka 2018.

Bog i Njegove kreposti


2. Lekcija – Bog i Njegove kreposti

8. Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog najviše biće?

Kada kažemo da je Bog najviše biće, mislimo da je On iznad svih stvorenja, samopostojeći i beskrajno savršen Duh.

- Bog je iznad svih stvorenih stvari – iznad mineralnog, biljnog i životinjskog svijeta, ljudi i anđela. Neka sličnost s Bogom postoji u svakom stvorenju, od najvišeg do najnižeg. Međutim i najviši anđeli su samo slabi odraz Njegove neizmjerne savršenosti, koji je bezmjeran Stvoritelj i Vladar svemira.

Biblija:
Izlazak 3, 14 – "JA JESAM, KOJI JESAM."
Izaija 44, 6 –  "Ja sam prvi i ja posljednji, osim mene nema boga.“

9. Što je duh?

Duh je biće koje ima shvaćanje i slobodnu volju, ali nema tijela i nikada neće umrijeti.

- Duša čovjekova je duh koji neće umrijeti jer je jednostavan i nema sastavnih dijelova, a budući da je duhovna, odnosno posve neovisna o tvari u svojoj biti i u svom vlastitom nadležnom djelovanju, ona ne ovisi o stvorenjima da bi postojala i ona je ne mogu uništiti.

10.  Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog samopostojeći?

Kada kažemo da je Bog samopostojeći mislimo da On ne duguje svoje postojanje niti jednom drugom biću.

- Bog je prvi i potpuno neovisan izvor svega postojanja. Svakom drugom biću je dano postojanje, Bog je Svoje vlastito postojanje, Bog je Svoj vlastiti život, ili On je koji je.

- Očigledna je proturječnost smatrati da je Bog, koji je samopostojeći, mogao biti stvoren od nekog drugog.

Biblija:
Izlazak 3, 14 – "JA JESAM, KOJI JESAM."

11. Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog neograničeno savršen?

Kada kažemo da je Bog neograničeno savršen mislimo da On ima sve kreposti bez ograničenja.

- Bog ima u sebi, u znamenitom stupnju, kreposti u svim stvarima koje su ikada postojale ili će postojati ili koje mogu postojati. On je uzrok svih kreposti u stvorenjima. Kreposti stvorenih stvari nalaze se u Bogu na beskrajno superiorniji način.

Biblija:
Psalm 145, 3 – Velik je Gospod, hvale dostojan veoma; neispitljiva je veličina njegova.

12.  Koje su neke od Božjih kreposti?

Neke od Božjih kreposti su: Bog je vječan, svedobar, sveznajući, sveprisutan i svemogući.

subota, 17. ožujka 2018.

'Sveti' vladika Nikolaj Velimirović vs. blaženi kardinal Alojzije Stepinac



Katoličanstvo i pravoslavlje razlikuju se ne samo u vjerskome nauku, nego još više u odnosu prema društvenim stvarnostima koje iz toga proizlaze. Naš je narod to posebno mogao osjetiti u pustošenjima prošloga rata za koji nemalu odgovornost snosi i Srpska pravoslavna crkva kao podržavatelj ideologije velikosrpstva. Da to nije samo tadašnja aberacija, pokazuje nam i primjer jedne od njihovih najuglednijih ličnosti iz prošloga stoljeća, episkopa Nikolaja Velimirovića koji se istaknuo kao jedan od predvodnika žestokih antikatoličkih prosvjeda (tzv. krvave litije) protiv potpisivanja konkordata između Svete Stolice i tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Kod njega nalazimo izjave koje bismo mogli staviti u kontekst karikature koju bezbožnici pripisuju Crkvi, odnosno kršćanstvu, u jednome sasvim nezdravome i fundamentalističkom odnosu prema društvenoj stvarnosti – ideologijama, društvenim promjenama i tehničkom napretku. A sve to kao odraz raskolničkoga duha tzv. pravoslavaca – grko-istočnjaka koji su ne samo prekinuli veze s Petrovim nasljednikom i zanijekali neke druge vjerske istine, nego i pomutili zdravu racionalnost kršćanske vjere. Suvišno je spominjati da ga je SPC proglasila svetim. Tome kao kontrast stavljamo zdrav i trijezan odnos prema društvenim stvarnostima našega velikoga blaženika, nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji nije činio ništa drugo nego zdušno promicao katolički nauk papa i Crkve svih vjekova.

Nikolaj Velimirović:

,,U žalosnoj zabludi žive oni naši ljudi, koji misle da je odvajanje nacionalizma od vere, i države od crkve rezultat nekog "progresa"... Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji.

Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi."

(
Nikolaj Velimirović, San o slovenskoj religiji: Odabrane misli i besede, Slobodna knjiga – izdanja Vladimira Maksimovića, Beograd, 1996., str. 36)

,,To Evropa ne zna, i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda. Ona pre svega ne zna čija je. Onda ona ne zna ko joj je prijatelj a ko neprijatelj. Ona ne zna koga da zove Ocem a koga Sinom, zbog čega je popljuvano u njoj očestvo i sinovstvo, roditeljstvo i čedstvo. Ona ništa ne zna osim onog što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti. Njeni najučeniji sinovi su bezbožnici (ateisti), po receptu Židova. Njeni najveći naučnici uče da je priroda glavni bog, i da drugog Boga izvan prirode nema, i Evropa to prima. Njeni političari kao mesečari u zanosu govore o jednakosti (ignoranciji) svih verovanja i neverovanja, tj. ono što Židovi hoće i žele, jer im je potrebno prvo da se izjednače zakonski sa hrišćanstvom, da bi posle potisli hrišćanstvo i učinili hrišćane bezvernim, i stali im petom za vrat. Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svoga jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičovao ih svojim bičem.

Braćo moja, što Židovi tako čine protiv Boga Oca i Sina Božjeg Gospoda Isusa Hrista, to nije nimalo za čuđenje. Jer je sam Gospod Hristos, vidoviti i nepogrešni, rekao da je otac njihov đavo i da oni čine slasti oca svoga. Ali je za čuđenje da su se Evropejci, kršteni i miropomazani, potpuno predali Židovima, tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe.

(Nikolaj Velimirović, O Jevrejima, u: Nikolaj Velimirovic, Reci srpskom narodu kroz tamnički prozor (iz logora Dahau), Ihtis-hriscanska knjiga., Beograd 2000, str. 193-194.
)

,,Pronalasci evropski doveli su čovečanstvo na obronak propasti, doveli su ga u duhovni mrak i u mračnu kvarež, kakva se ne pamti u istoriji hrišćanstva. Jer, sve svoje pronalaske Evropa je uperila protiv Hrista; da li po svome sopstvenom krivoumlju ili po nagovoru Jevreja, ne znamo.

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

Ekumenizam Bratstva sv. Petra


Kada govorimo o zajednicama u kojima se služi tradicionalna latinska Misa, neki katolici drže da je razlika između Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. (FSSPX) i Svećeničkoga bratstva sv. Petra (FSSP; kao i drugih zajednica koje su u istome položaju) samo u tome da je ovo drugo od crkvenih vlasti priznato, dok prvo nije. Bratstvo sv. Petra nastalo je nakon biskupskih ređenja 1988. kada skupina svećenika FSSPX-a nije htjela prihvatiti čin ređenja koji je izvršio nadbiskup Lefebvre te se obratila Rimu s molbom za priznanjem njihove nove zajednice. Rim je odobrio tu njihovu molbu – zajednica je kanonski priznata, ali su pritom određeni izvjesni uvjeti koji će bitno oblikovati život te zajednice u datim kanonskim okvirima. Ti uvjeti su bili upravo oni koje nadbiskup Lefebvre nije htio prihvatiti i koje FSSPX do danas ne može prihvatiti zato što predstavljaju kompromis s katoličkom vjerom. To je prihvaćanje zakonitosti novoga obreda Mise i reformi proizašlih iz Drugoga vatikanskoga sabora koje su bitno zaražene modernizom te zbog toga svaki svjesni katolik ne može u njima sudjelovati, a da ne izloži svoju vjeru opasnosti. Bratstvo sv. Petra pristalo je na taj kompromis te se u njemu moderna – reformirana liturgija, teologija, disciplina, duhovnost – iako se (u pravilu) ne prakticiraju – doktrinarno promatraju kao da su na istoj razini s tradicionalnom liturgijom, teologijom, disciplinom i duhovnošću, koje time postaju stvar osobnoga izbora (preferencije) zbog estetskih, duhovnih ili kulturalnih razloga. Da je to tako, pokazat će nam jedan očiti mjerodavni primjer koji donosimo u nastavku.

U službenom glasniku FSSP-a za njemačko govorno područje Informationsblatt nedavno je izašao članak svećenika toga Bratstva p. Svena Lea Conrada koji obrađuje temu ekumenizma. U njemu nalazimo ogledni primjer kako ta načela dolaze do izražaja. Svaki iskreni tradicionalni katolik prepoznaje štetnost ekumenizma za samu bit Crkve i njegovu nespojivost s misijskim poslanjem Crkve. Ekumenizam promiče lažno jedinstvo u kome doktrinarne razlike između Katoličke Crkve i nekatoličkih zajednica postaju nebitne te se potrebno ograničiti samo na ono što je zajedničko. Bitno je samo ono što je ispravno u nekatoličkim konfesijama, a ono što je krivo – hereze (odbijanja božanski objavljenoga nauka) koje nekatolici ispovijedaju – nisu nikakva smetnja i ne predstavljaju opasnost za spasenje. Upravo po tome načelu oblikovan je cijeli članak p. Conrada. U njemu nema nijedne reference na tradicionalne izvore o temi ekumenizma (npr. Mortalium animos pape Pija XI.), nego se samo poziva na dokumente Drugoga vatikanskoga, kao i pokoncilske izvore. Nema nikakve naznake o ključnome problemu da su pripadnici nekatoličkih zajednica zbog krivovjerja koja ispovijedaju odvojeni od Crkve, nego se o njima govori samo na pozitivan način, kao što to čini Drugi vatikanski sabor.


Kao prva teološka referenca navodi se papa Ivan Pavao II. koga se naziva svetim, što upućuje na neosvještenost o problemu njegove kanonizacije, koja nije bila dopustiva zbog brojnih sablazni koje je osobno počinio. Donosi se citat iz njegove okružnice Ut unum sint, gdje se govori da je Katolička Crkva sačuvala sva dobra kojima ju je Bog opremio, dok se u drugim zajednicama nalaze 'elementi posvećenja i istine'. Dalje se citira izjava Dominus Iesus da djelotvornost tih elemenata proizlazi iz punine istine i milosti koju ima Katolička Crkva. U svemu tome upravo susrećemo ključni problem koji je prethodno spomenut: nema ni riječi o velikoj opasnosti krivovjerja u kojima su nekatoličke zajednice. Govori se samo o pozitivnim elementima, kao da je samo to bitno, a da je to što npr. protestanti odbacuju sakramente, što nemaju sv. Misu ni svećeništvo, što odbacuju Kristovu stvarnu prisutnost, sasvim sporedno. Za tu svrhu rabi se kobno dvoznačan i pogrešan izraz 'punina istine'. Ona je po tome jako vrijedna, ali je dobra i ona 'djelomična istina' i nije ni u čemu bitno defektna. No pravo stanje stvari jest da je u toj djelomičnoj istini zapravo drugi dio laž i krivovjerje koje može voditi samo u propast.

srijeda, 21. veljače 2018.

Propisi za post i nemrs



U korizmi su zapovjeđeni:
- Pepelnica i Veliki petak: post i nemrs
- svi petki u Korizmi: nemrs

- Ove zapovijedi teško obvezuju -

U Bratstvu sv. Pija X. preporuča se držati se tradicije posta svakoga petka u Korizmi i nemrsa svakoga petka u godini.

1.) U čemu se sastoji crkveni post?
Sastoji se u tome da pojedemo samo jedan obrok bez mesa, kojemu je dopušteno dodati mali obrok ujutro i navečer (glavni obrok može se uzeti ili za ručak ili za večeru).

Općenito, mali obrok ujutro sastoji se od jednog pića i malo kruha, a onaj navečer od oko 1/4 normalnog obroka.

Prema crkvenoj zapovijedi obvezane su:
- na post: osobe od 18. do započete 60. godine
- na nemrs: osobe od napunjene 14. godine

(Ali je živo preporučljivo navikavati djecu od najranije dobi na uvažavanje nemrsa i na minimalan post primjeren njihovoj dobi).

2.) U čemu se sastoji nemrs?
Sastoji se u nejedenju mesa, umaka dobivenih iz mesa, ni hrane začinjene mesom.

3.) Oslobođeni su od posta i nemrsa:

- bolesni, trudnice i radnici na teškim radovima
- putnici (duga putovanja)
- za ostale slučajeve, potrebno je pitati svećenika

Izvor: http://www.sanpiox.it/attualita/1936-regole-per-il-digiuno-e-l-astinenza

petak, 9. veljače 2018.

,,Ali Papa je tako rekao!’’: Isprike koje nam možda baš i neće pomoći na Sudnji dan



Ljudi nerijetko teško sude o suvremenim problemima, jer su nam trenutačna događanja odveć „blizu” da bismo ih mogli jasno sagledati. Osjećamo kako smo previše uronjeni u njih, gotovo kao da gazimo po vodi, nastojeći se ne utopiti. Jedan od uspješnih načina stjecanja perspektive jest vratiti se unatrag, u druga krizna razdoblja te nastojati promišljati kakve su bile implikacije tih kriza po katolike koji su ih proživljavali. Pokus koji slijedi poprimit će oblik hipotetičnih dijaloga između Krista i duše na njenome sudu.

Scenarij br. 1 odvija se godine 366.

Sudac: O, kršćanska dušo, zašto si se drznula pjevati pjesme arijanizma, s refrenom „bilo je vrijeme kada On nije postojao”? Jer, istina glasi, nije bilo vremena kada Ja nisam postojao. Ja sam vječni Sin vječnoga Oca.

Duša: Pa… bila sam zbunjena kad je Papa Liberije potpisao sporazum s carem. Svi su govorili kako je Papa priznao da ima prostora za raspravu, znaš, za elastičnost u formulama… da nije sve crno-bijelo…

Sudac: Nisi smjela to učiniti. Moja Crkva oduvijek ispovijeda moje božanstvo. Kada se pojavio Arije, smjesta je osuđen kao krivovjernik. Istina je svečano utvrđena na Nicejskome saboru te je moji sveti sve otad brane.

Duša: Pa je li na meni bilo suditi? Slušajući proturječne stvari, pomislila sam: „Ako je Papa zbunjen, kako se onda od mene može očekivati da budem sigurna?” Ne trebamo li jednostavno slijediti Papu?

Sudac: Kažeš: „Je li na meni bilo suditi?” Pa po krštenju i krizmi dao sam ti Duha Istine kako bi razlikovala istinu od laži, kao i dužnost poznavanja svoje vjere, kako bi je slijedila do smrti.

Duša: A što je s Papom, stijenom na kojoj je Crkva izgrađena?

Sudac: Papinstvo sam uspostavio kao čuvara nepromjenljivih istina Vjere i prepreku protiv novotarstva. Radi toga se naziva stijenom, a ne pijeskom. Taj Liberije, moj trideset i šesti Papa, nije bio dostojan svoje dužnosti; pokolebao se u trenutku kada je trebao ostati postojan. Promatrajući unaprijed, kažem ti kako će biti jedini Papa među pedeset i četiri biskupa Rima od svetoga Petra do svetoga Gelazija koji neće biti čašćen kao svetac.

Duša: Posramljena sam. S pravom bivam osuđena poradi svoga propusta u vjeri. Smiluj mi se, Gospodine!

Sudac: Bit ću blag prema onomu prema kojemu budem blag, i iskazati milosrđe onomu kojemu ga iskažem. Anđeli, vodite ovu dušu u oganj čistilišni, kako bi se očistila od svojih mana.

*          *          *

Scenarij br. 2 odvija se godine 638.

Sudac: Prijatelju, zašto si prihvatio i promicao pogubnu zabludu kako imam samo jednu volju, onu božansku, uz dvije naravi, božansku i ljudsku? Nisi li uvidio kako ta zabluda vrijeđa moju ljudskost i moje poslanje poprimanja, ozdravljanja, i uzvisivanja svega što je u čovjeku?

Duša: Ali, Gospodine, Gospodine, samo sam slijedila što je Papa Honorije napisao u svome pismu patrijarhu Sergiju, u kojemu se odrekao pisaca koji spominju „dvije volje.” Kao što znadeš, mnogi slijede to pismo.

Sudac:  Crkva je već iznijela istinu o Meni. Vjernici je poznaju. Papa Honorije se ogriješio o svoju dužnost. Njegova riječ ne znači ništa, ukoliko proturječi tradicionalnome nauku Crkve. Oni koji ga slijede u ovome pitanju, daleko od toga da bi bili opravdani, dionici su njegove nevjere.

Duša: No, nije li njegova krivnja što me zaveo?

Sudac: Mogla si i trebala drugačije postupiti. Smatraš li se upućenim katolikom?

Duša: Pa, mislim da jesam.

Sudac: Bila si pismena u vrijeme kada je to bila rijetkost. Imala si mogućnost učiti, i učila si. Znala si — ili si makar lako mogla saznati — koja je tradicionalna vjera Crkve.

Duša (crveneći se): Da, Gospodine, istina je sve što kažeš.

Sudac: Nasljednik Pape Honorija, Papa Martin I., pokazat će svemu svijetu nepokolebljivu vjernost koju očekujem od svojih pastira. Martin će sazvati sinodu na kojoj će osuditi monoteletizam, odvažno se suprotstavivši caru. Bit će uhićen, bačen u zatvor te prognan do smrti, a kasnije čašćen kao mučenik. Treći ekumenski sabor u Carigradu do kraja će odbaciti i posljednje ostatke ove zablude i osuditi Honorija riječima koje ću im ja nadahnuti: „Utvrđujemo da se izbacuje iz svete Crkve Božje i anatemizira Honorije koji nekoć bijaše Papa staroga Rima, radi onoga što smo našli da je napisao Sergiju, gdje je u svakome pogledu slijedio gledište ovoga potonjega i potvrdio njegov bezbožni nauk.” Papa Leon II., podržavajući ovu anatemu, napisat će: „Honorije…je pristao na onečišćenje neokaljane vladavine apostolske predaje, koju je primio od svojih predšasnika.” Osudit će ga kao onoga tko „nije, postavši apostolskim autoritetom, ugasio oganj krivovjerna nauka koji se pojavio, već je svojim nemarom ubrzao njegovo širenje.” Kako su Martin I., Leon II., i nebrojeni drugi Pape, poznavali i naučavali istinu Vjere, a Honorije ne?

Duša: Ne bih znala, Učitelju.

Sudac: Jer su odlučno odbacivali svaku profanu novotariju te se „iskreno zauzimali za vjeru nekoć predanu svetima,” kako je rekao moj sluga Juda. Svakome sam predanu pastiru stada omogućio upoznati i dalje predati istinsku Vjeru, baš kao što sam svakoj iskrenoj kršćanskoj duši omogućio primiti i prigrliti tu istu Vjeru, sve do spasenja.

utorak, 30. siječnja 2018.

Biskup Athanasius Schneider o nadbiskupu Lefebvreu


Biskup Athanasius Schneider poznat je kao veliki promicatelj tradicionalne latinske Mise i branitelj katoličkoga nauka usred velike pomutnje koja zahvaća današnju Crkvu. U nedavnom intervjuu s engleskim vatikanistom Edwardom Pentinom dao je među ostalim svoje viđenje uloge lika i djela nadbiskupa Lefebvrea. Komentar prenosimo u nastavku.

PENTIN: Kako gledate na Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Simpatizirate li njihovu poziciju?

SCHNEIDER: Papa Benedikt i papa Franjo su u različitim navratima govorili s razumijevanjem o Bratstvu sv. Pija X. Naročito je u svoje vrijeme, kao kardinal Buenos Airesa, papa Franjo pomogao FSSPX-u u nekim administrativnim pitanjima. Papa Benedikt je jednom rekao o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu: ,,On je bio veliki biskup Katoličke Crkve”. Papa Franjo smatra FSSPX katoličkim i to je izrazio javno nekoliko puta. Stoga traži pastoralno rješenje te je napravio darežljive pastoralne odredbe dajući svećenicima FSSPX-a redovne ovlasti ispovijedanja i uvjetne ovlasti za kanonsko vjenčavanje. Što više raste doktrinarna, moralna i liturgijska pomutnja u životu Crkve, sve će se više razumjeti proročko poslanje nadbiskupa Marcela Lefebvrea u izvanredno mračnome vremenu opće krize u Crkvi.


Možda će jednoga dana na njega povijest primijeniti sljedeće riječi sv. Augustina:

,,Često također božanska providnost dopušta čak i da dobri ljudi budu izbačeni iz Kristove zajednice putem silovitih zasjeda tjelesnih ljudi. Kada oni zaradi mira Crkve strpljivo podnose tu uvredu ili nepravdu i ne stvaraju novotarije u smislu krivovjerja ili raskola, time će poučiti ljude kako treba Bogu služiti s istinskim raspoloženjem i s velikom i iskrenom ljubavlju. Nakana tih ljudi je vratiti se kada se metež umiri. Ali ako to nije moguće jer se oluja nastavlja ili ako bi se njihovim povratkom mogla uzbuditi još žešća, oni se čvrsto drže nakane da traže dobro čak i kod onih koji su odgovorni za nerede i pomutnju koja ih je p
rotjerala. Oni ne stvaraju vlastite, odijeljene skupove, nego brane do smrti i pomažu vjeru za koju znaju da se propovijeda u Katoličkoj Crkvi” (De vera religione, 6, 11)

Izvor: http://wdtprs.com/blog/2018/01/bp-schneider-of-khazkstan-on-archbp-lefebvre-of-the-sspx/