ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Tri tradicionalne Mise

Na našemu kanalu objavljene su snimke tri tradicionalne latinske Mise. Možete ih pogledati u sljedećim videozapisima:




ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Zatišje pred oluju (II.)



Nikada nemojte gubiti nadu

Htio bih se vratiti na točku da je fatimska poruka poruka nade. Vjerujem da ćemo to vidjeti unutar nekoliko godina i da ćemo se morati držati obećanja kao nikada prije. Moramo imati na umu sada, a i tada, da naša Gospa „uvijek štiti svoje ljubljene“, da krunica i smeđi škapular povlače Njezinu zaštitu na nas. Obnovimo i još revnije živimo svoje osobno posvećenje Njoj. To će biti naša najveća zaštita, sada i u nadolazećim opasnostima. „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti.“. Gospa želi da shvatimo da će biti borbe, žestoke borbe, jer nam inače ne bi rekla „na kraju“.

Ako stvari postanu tako loše kao što vjerujem da hoće, sjetite se toga Gospinog obećanja, „na kraju“ i da će ona pobijediti. Ne samo da će ona pobijediti, nego će Rusija postati katolička, ne samo agnostička ili manje militantna, nego militantno katolička.

Fatima i sv. Pavao

Kao što je sv. Pavao bio najveći neprijatelj kojega je rana Crkva imala pa je postao jedan od najvećih apostola, takva je otprilike slika onoga što će se dogoditi Rusiji, barem onaj dio koji preživi. Nije slučajnost da se veliki znak kojeg je Gospa Fatimska dala o predstojećoj kazni svijetu (kroz koju živimo i danas) dogodio na blagdan obraćenja sv. Pavla. Taj veliki znak su vidjeli, tako mi je rečeno, ljudi iz Kalifornije, istočne Amerike, Kanade i naravno na raznim mjestima u Europi 25. siječnja 1938.

U Sjevernoj Americi su to vidjeli kao vrlo sjajno bijelo svjetlo. Neki su ljudi mislili da se radi o aurori borealis, sjevernim svjetlima, ali to nije bilo to. U Švicarskoj je ono osvijetlilo nebo tako jako da je čovjek mogao čitati pod njim novine u 11 sati navečer.

Govorio sam sa svećenikom koji je bio bogoslov u Austriji 1938. i koji mi je rekao da je nebo bilo tako žarko crveno nakon sumraka da su svećenici na bogosloviji pomislili kako će ih pozvati da dijele sakramente onim osobama koje je zadesio taj strašan požar. Pomislili su kako se sigurno dogodila neka katastrofa u gradu kada tako žarko svjetlo osvjetljava nebo tako da su prekinuli svoje molitve čekajući pozive u pomoć. Ali nitko nije zvao. Tako su oni to doživjeli. Izgledalo je kao da cijeli grad gori tim žarkim svjetlom koje je sjajilo do tri ujutro.

Radilo se o velikom znaku koji je Gospa obećala Luciji da će ga svijet vidjeti. „Znaj kada vidite noć osvijetljenu nepoznatim svjetlom da je to znak da će Bog uskoro kazniti svijet preko ratova, gladi, progona Crkve i progona Svetog Oca.“. Neki ljudi tumače da se radi samo o Drugome svjetskome ratu. Ali to se odnosi na sve tekuće ratove, progone i raširenu glad koja traje otada do danas.

Rat, rat, rat

Ratovi su svuda. Ne čitate o njima, ali prema Carter Centru u Georgiji, danas je u tijeku 110 oružanih sukoba u svijetu. Ne ulazim u njihovu politiku, nego jednostavno kažem da očigledno to ne možemo nazivati mirom. Gospa je obećala da će svijet, čovječanstvo, imati mir. Kada Ona govori o miru, Ona rabi tu riječ na isti način na koji ju rabi Njezin Sin. Ne radi se samo o odsutnosti rata tako da možemo nastaviti griješiti još gore nego prije.

Ne radi se samo o odsutnosti rata tako da grijeh, kao što je papa Ivan Pavao II. rekao u Fatimi, može biti ustoličen u našim ustanovama i u našem društvu. Mir, katolički mir, nije samo odsutstvo ratova, nego kraljevanje Krista, Kralja mira, Kneza mira.

srijeda, 25. listopada 2017.

Zatišje pred oluju (I.)


Ovaj tekst temelji se na predavanju vlč. Grunera održanoga u St. Cloudu, Minnesoti. Sadrži aktualnosti iz vremena kada je nastao, za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

Danas smo i na rubu tragedije i na rubu pobjede. Ali prije nego progovorim o tragediji, volio bih naglasiti Gospinu poruku, a i moja poruka je poruka nade, poruka pobjede.

Moramo se sjetiti da je Gospa rekla, a to je i ozbiljno mislila: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobjediti, Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, Rusija će se obratiti i razdoblje mira bit će dano čovječanstvu“.

To je Njezino proročanstvo. To je Njezino predviđanje. Ono se još nije ostvarilo, ali hoće.

Nadati se i osjećati se dobro

Još se uvijek dobro sjećam kako sam prije mnogo godina, 1984., razgovarao u Los Angelesu s ateistom i kako je, kada sam mu rekao o fatimskoj poruci i obećanju mira, prvi puta vidio znak nade za naš svijet. Nije on doduše nužno povjerovao poruci, ali to je bila prva poruka nade za koju je mogao vidjeti da ima smisla za ovaj svijet.

Postoji dvije vrste nade. Jedna se temelji na ideji da ako samo sakrijemo istinu od samih sebe i ne gledamo loše vijesti, da onda možemo imati taj osjećaj nade u svojim srcima.

Kršćanska nada je puno više od toga. To je prepoznavanje da postoji opasnost; da moramo proći strmim putevima i da usprkos tome imamo mogućnost pobjede.

A kršćanska se nada, naravno, tiče prvenstveno našega vlastitoga vječnoga spasenja. Trebamo biti svjesni da postoje razne opasnosti za svakoga od nas na tom putu u nebo. Iako je to, ako slijedimo Božje milosti i prosvjetljenja, puno lakše nego što svijet želi da vjerujete.

Svjetski događaji i vaše vječno spasenje

Ovdje govorim o ufanju u naše vječno spasenje jer je naše spasenje povezano, u određenoj mjeri, s tekućim događajima. Na jedan način nije, a na drugi jest. Mi ne trebamo biti poput mučenika iz davnina, u vrijeme Rima, ili neko drugo vrijeme. Bez obzira što nam drugi ljudi rade, možemo i moramo biti vjerni Bogu i našemu Gospodinu.

Lakše je za većinu čovječanstva spasiti svoje duše u vrijeme mira, kada nema progona. Postoje mnogi herojski primjeri mučenika u koloseumu, ali ne čujemo često o onima koji nisu bili tako čvrsti i koji su otpali.

Gospa Fatimska je zabrinuta o porezima koje plaćate, o dogovorima za naoružanje i razoružanje koji se događaju, o stanju u svijetu i svim tim vremenitim događajima. Ne zato što su oni važniji od vašega vječnoga spasenja, već upravo zato što je vaše vječno spasenje tako važno.

Kada je papa Ivan Pavao II. išao u Fatimu, govorio je o različitim brigama koje je Gospa spomenula. Papa Ivan Pavao II. rekao je, budući da je Ona naša majka, da je Ona zabrinuta za svaki vidik naših života. Ali Ona je prvenstveno i iznad svega zabrinuta za naše vječno spasenje.

Politika i opće dobro

Neki ljudi misle da su časopis The Fatima Crusader, a možda i vlč. Gruner, previše „politički“. Ako smo zaista katolici, onda moramo u nekoj mjeri biti politički orijentirani. A što pod tim mislim? Ako ljubimo svoga bližnjega kako bi trebali i kako nam Bog zapovijeda, onda trebamo biti zabrinuti oko općega dobra. Politika se bavi zakonima i propisima koji se tiču općega dobra. Današnja diplomacija često radi na našu štetu jer zapravo ne služi općem dobru, nego programu Božjih neprijatelja.

srijeda, 18. listopada 2017.

Sveti Ljudevit Marija Grignon Montfortski o Blaženoj Djevici Mariji


,,Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije” (Ljubav vječne Mudrosti, 212).

,,Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“ (Lj
ubav vječne Mudrosti, 205).

,,Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama... vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv“ (
Rasprava o pravoj pobožnosti, 165).


,,Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci“ (
Rasprava o pravoj pobožnosti, 75).

srijeda, 11. listopada 2017.

Zašto moram trpjeti? (IX.)


Potreba za savršenim obraćenjem

Deveti razlog zašto su nas zadesile razne nedaće može biti sljedeći – moguće je da nam je potrebno savršeno obraćenje, ne možda iz stanja smrtnoga grijeha, nego iz svjetovnoga života i mlakosti.

Nakon posljednjega poglavlja možda biste rekli: „Hvala Bogu da ne pripadam toj vrsti grješnika.“

Pa ipak, možda Vam je prijeko potrebno temeljito obraćenje iz stanja mlakosti ili ravnodušnosti kojih se na neki način treba bojati i više od stanja smrtnoga grijeha.

Koja je točno narav službe koju dajete Bogu? Trudite li se žarko izbjegavati ne samo smrtni grijeh, nego i svaki namjerni laki grijeh? Ili ste bezbrižni zbog lakih grijeha jer ih smatrate sitnicama? Poduzimate li potrebne mjere protiv zaraze duha vremena kao što se čuvate zaraze teške bolesti, ili je vaša duša doslovno upljesnivila te ju je nagrizao crv svjetovnosti koji dominira ovim našim neopoganskim društvom? Jeste li možda jedan od onih koji pokušavaju budalasto pomiriti ono za što je naš Gospodin rekao da se ne može pomiriti, točnije služite li u isto vrijeme dvama gospodarima? Robujete li na bilo koji način trima strastima koje spominje sv. Ivan – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života (I. Ivanova 2, 16) – čak i dok si laskate da je vaša služba Bogu tako savršena da nema mjesta za daljnji napredak?

Vrlo je moguće da ste rob požude očiju, neuredne ljubavi prema stvarima ovoga svijeta. Istina, možda ne ciljate na milijunsku zaradu, ali možda pokušavate zaraditi puno više nego što vam je potrebno za pristojno uzdržavanje svoje obitelji. Možda je Vašu dušu obuzela žudnja za zaradom što veće svote novca, koliko god je više moguće. Da biste uspjeli u svojim planovima, ne libite se koristiti nepravedna ili barem upitna sredstva, a zatim se opravdavate govoreći kako i drugi rade to isto, a što svi rade ne može biti tako pogrešno. Vjerujete li zaista da je moguće da ljudi promjene Božje nepromjenjive standarde pravednoga i pogrešnoga tako da će se univerzalno prihvatiti lažni standardi potaknuti gramzljivošću i pohlepom?

Ponavljam, jeste li posve pošteni u svome poslu ili poduzetništvu, ili na civilnome, političkome ili drugome položaju na kojemu se nalazite? Isplaćujete li pravedne plaće svojim zaposlenicima, i odradite li pošteno posao za koji ste plaćeni ako ste radnik? Činite li djela milosrđa i pobožnosti i dajete li obilne milodare u skladu sa svojim mogućnostima? Temeljito proučite svoje ponašanje prema tim mjerilima i pogledajte je li ljubav prema novcu i svjetovnim stvarima polako otupila vašu dušu i učinila je posve neosjetljivom za nebeske stvari, da, učinila vas čak i spremnim da je prodate i pošaljete na vječne muke u pakao.

Ili ste možda porobljeni požudom tijela? Ne odajete se strašnim grijesima nečistoće, ali vodite život ugode bez mrtvljenja, život neograničenog uživanja svakoga zadovoljstva koje vam đavao i svijet nude, a novac omogućuje. Možda si nikada ništa ne uskraćujete, već uživate u svemu što vam se nađe na putu. Tako Vaš čitavi život stoji u izravnoj suprotstavljenosti sa svečanom izjavom našega Gospodina: „Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme na sebe križ svoj svaki dan i neka tako ide za mnom!“ (Luka 9,23) – i načina kako je On hodao putem Kalvarije: „Jer tko hoće život svoj da spasi, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj zbog mene, spasit će ga.“ (Luka 9, 24). Razmislite malo o značenjima ovih riječi. Ako izbjegavate samoodricanje, ne prakticirate nikakvo samosavladavanje, ako tetošite svoje tijelo, živite u lagodnosti i raskoši i slobodno uživate u užicima ovoga svijeta, dovodite u opasnost svoje vječno spasenje, ali ako se odričete sebe, trpite radi kreposti, čak i do one mjere da date svoj život radije nego da pristanete na grijeh, onda ćete spasiti život, odnosno vječnu slavu na nebu.

S tim u vezi mogu se citirati riječi istaknutoga kardinala:

„U opasnosti smo da će naše superobilno bogatstvo stvoriti materijalističku civilizaciju, tako naprednu, tako rafiniranu i ostvarenu s takvom izuzetnom podmuklošću izuma da će zaista biti potrebno biti jako snažan i čvrst da nas to ne omekša. Nema sumnje da u odijevanju, užicima i zabavi postoji takva invazija raskoša u našemu višemu društvu, koja je vrlo opasna, i to iz sljedećega razloga: kada si ljudi dopuste ići do ruba dopuštenoga i zakonitoga, vrlo je lako taj rub prijeći i prestupiti crtu prema onome što je zabranjeno. Crta između onoga što je dopušteno i nedopušteno u tim umovima je vrlo blijeda i zasjenjena, i oni koji uvijek hodaju po rubu provalije, vrlo brzo će u nju upasti. Apostol je, govoreći o ženama, rekao: „ A ona koja je u slastima, mrtva je iako je i živa“ (1 Tim 5,6). Mrlja smrtnosti je nešto daleko onima koji žive rafiniranim i raskošnim životima, nešto što niti ne primjećuju. Nema sumnje da je apostolova uputa danas vrlo potrebna našoj zemlji: „Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali neću da me što zarobi.“ (1 Kor 6,12) Primijenite to na odijevanje, na užitke, na zabavu, na to koliko trošite, na vaš kućni i privatni život i pronaći ćete široko područje za njezinu primjenu.“ (Kardinal Manning, „The four great events of the day“, str. 57)

petak, 6. listopada 2017.

Svrha čovjekova postojanja


    1. dio – Vjerovanje
1. lekcija – Svrha čovjekova postojanja
  1. Tko nas je stvorio?
Stvorio nas je Bog.

Biblija:
Postanak 1,1; 27 – U početku stvori Bog nebo i zemlju.; Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.
Djela 17, 24 - 26 – Bog, koji je stvorio svijet i sve, što je u njemu, on, jer gospodar neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima, niti prima službe od ruku čovječjih, kao da bi što trebao, kad on sam daje svima život i disanje i sve. I učinio je da od jednoga sav rod ljudski stanuje po svemu licu zemaljskom, i postavio je određena vremena i međe stanovanja njihova.

  1. Tko je Bog?
Bog je vrhovno biće, neizmjerno savršeno, koji je stvorio sve stvari te ih održava na životu.

Biblija:
Psalmi 145, 3 – Velik je Gospod, hvale dostojan veoma; neispitljiva je veličina njegova.
Djela 17, 25 – ...kad on sam daje svima život i disanje i sve.
Djela 17, 28 Jer u njemu živimo, i mičemo se, i jesmo.

  1. Zašto nas je Bog stvorio?
Bog nas je stvorio da pokaže svoju dobrotu i da s nama dijeli svoju vječnu sreću na nebu.

  • Stvarajući nas Bog nije povećao svoju vlastitu sreću jer je On savršeno sretan od vječnosti, ali On je pokazao svoju slavu izvana tako što dijeli svoju dobrotu. Sva stvorenja po samom svom postojanju pokazuju Božju slavu jer sva potpuno ovise o Njemu.
  • Bog je stvorio čovjeka da pokaže svoju slavu na poseban način. Dao je čovjeku razum i volju da može upoznati, hvaliti i ljubiti svog Stvoritelja. Čovjek nalazu u službi Bogu svoju istinsku, iako nesavršenu, sreću u ovome životu. Savršena sreća nam je obećana u sljedećem životu kao nagrada za zasluge koje čovjek stekne ovdje na zemlji. Tako je svrha stvaranja i čovjekova sreća.

petak, 29. rujna 2017.

Biskup Schneider o prof. Seifertu, kardinalu Caffarri i dužnosti da se usprotive


Urednikova napomena: Slijedi razgovor s biskupom Athanasiusom Schneiderom, koji je vodio dr. Maike Hickson iz OnePeterFivea. Biskup Schneider je pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani.

Maike Hickson (MH): Potpisali ste, zajedno s profesorom Josefom Seifertom (među mnogim drugima), sinovsku molbu koja potvrđuje tradicionalnu crkvenu pouku o braku. Profesor Seifert je sada smijenjen s mjesta predsjedatelja Dietrich von Hildebrand - Međunarodne akademije filozofije u Granadi, u Španjolskoj, od svoga španjolskoga nadbiskupa - koji je izričito nepovoljno gledao na njegovu kritiku određenih izjava koje su napisane u Amoris Laetitia. Možemo li Vas zamoliti za Vašu povratnu informaciju za takvu kaznenu mjeru koja se pravda argumentom da je profesor Seifert potkopavao jedinstvo Katoličke Crkve i zbunio vjernike?

Biskup Athanasius Schneider (BAS): Profesor Josef Seifert napravio je ažuriran i veoma pohvalan čin u oblikovanju javnih i cijenjenih kritičkih pitanja o nekim očigledno dvosmislenim postavkama u Papinomu dokumentu Amoris Laetitia, s obzirom da ove postavke uzrokuju moralnu i disciplinarnu anarhiju u životu Crkve, anarhiju koja se odvija ispred očiju sviju nas i koju nitko, tko još uvijek koristi svoj vlastiti um, vjeru i iskrenost, ne može poreći. Kaznena mjera protiv profesora Seiferta izrečena od člana crkvenoga Ureda nije samo nepravedna, već u konačnici predstavlja bijeg od istine, odbijanje objektivne rasprave i dijaloga, dok se istodobno kultura dijaloga proglašava kao glavni prioritet u životu Crkve naših dana. Takvo klerikalno ponašanje prema istinskomu katoličkom intelektualcu, kao što je profesor Seifert, podsjeća me na riječi koje je Sveti Bazilije Veliki opisao za sličnu situaciju u 4. stoljeću, kada su sirijski klerici napali i okupirali većinu biskupskih katedri: "Samo jedno kazneno djelo je sada snažno kažnjeno - točno štovanje tradicija naših očeva. Zbog toga su pobožni prognani iz svojih zemalja i otjerani u pustinju. Vjerski ljudi šute, dok su bogohulni jezici pušteni." (Ep 243).

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Mons. Brunero Gherardini, počivao u miru!


Mons. Brunero Gherardini bio je lav u obrani katoličke vjere, posebno u posljednim godinama njegova života kada je trebao biti svjedokom tolike zbunjenosti. Njegova je smrt uvečer 21. rujna u Rimu bila još jedan udarac maloj vojsci branitelja pravovjerja i Tradicije u Rimu.

Monsinjorov će se pogreb održati u njemu dragoj vatikanskoj bazilici u ponedjeljak ujutro.

Requiescat in pace!


Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/09/monsignor-brunero-gherardini-rest-in.html

subota, 23. rujna 2017.

Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?


Nedavno je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior' (suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' – učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.

utorak, 19. rujna 2017.

Martin Luther o hendikepiranoj djeci koju treba ,,potopiti“


,,Posve sam uvjeren da su hendikepirani samo komad mesa bez duše koje je opsjeo đavao i da ih treba potopiti.

Ovo je shvaćanje Martina Luthera o hendikepiranima za koje se zalagao da ih treba eutanazirati. 1519., 1539. i 1441. govorio je Luther o toj temi i svaki puta se očitovao na isti način. Iz dubokoga praznovjerja bio je uvjeren da je đavao podmetnuo hendikepiranu djecu, a pravu djecu oteo ili je žene silovao. 1541. rekao je doslovno da on apsolutno smatra: ,,da su takva naizgled djeca samo komad mesa, massa carnis, budući da u njima nema duše i takvu bi djecu mogao stvarno napraviti đavao. Zato je prinčevima od Anhalta savjetovao da ,,podmetnutu i izrođenu djecu [...] treba potopitijer su to đavolska djeca. Oni su samo meso koje ,,se ne razvija, nego samo ždere i sisa“. Oni ,,ostavljaju izmet, žderu i sisaju“ kao desetoro zdrave djece i samo isisavaju svoje majke. Kao ,,podmetnuta djeca“ i ,,izrodi“ označavala su se u Lutherovo vrijeme novorođena djeca s defektom. (Vidi Lutherove govore kod stola br. 4513, 5207 i 3676.) Tadašnji prinčevi od Anhalta ipak su odbacili Lutherov savjet da ,,potapaju“ hendikepiranu djecu.


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/martin-luther-ueber-behinderte-die-man-ersaeufen-sollte/