subota, 23. rujna 2017.

Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?


Nedavno je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior' (suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' – učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.

utorak, 19. rujna 2017.

Martin Luther o hendikepiranoj djeci koju treba ,,potopiti“


,,Posve sam uvjeren da su hendikepirani samo komad mesa bez duše koje je opsjeo đavao i da ih treba potopiti.

Ovo je shvaćanje Martina Luthera o hendikepiranima za koje se zalagao da ih treba eutanazirati. 1519., 1539. i 1441. govorio je Luther o toj temi i svaki puta se očitovao na isti način. Iz dubokoga praznovjerja bio je uvjeren da je đavao podmetnuo hendikepiranu djecu, a pravu djecu oteo ili je žene silovao. 1541. rekao je doslovno da on apsolutno smatra: ,,da su takva naizgled djeca samo komad mesa, massa carnis, budući da u njima nema duše i takvu bi djecu mogao stvarno napraviti đavao. Zato je prinčevima od Anhalta savjetovao da ,,podmetnutu i izrođenu djecu [...] treba potopitijer su to đavolska djeca. Oni su samo meso koje ,,se ne razvija, nego samo ždere i sisa“. Oni ,,ostavljaju izmet, žderu i sisaju“ kao desetoro zdrave djece i samo isisavaju svoje majke. Kao ,,podmetnuta djeca“ i ,,izrodi“ označavala su se u Lutherovo vrijeme novorođena djeca s defektom. (Vidi Lutherove govore kod stola br. 4513, 5207 i 3676.) Tadašnji prinčevi od Anhalta ipak su odbacili Lutherov savjet da ,,potapaju“ hendikepiranu djecu.


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/martin-luther-ueber-behinderte-die-man-ersaeufen-sollte/

petak, 15. rujna 2017.

Sedam žalosti BDM


15. rujna se prema tradicionalnom rimskom obredu slavi blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Blagdan je uveo papa Pio VII. godine 1814. kao zahvalu za svoj sretan povratak u Rim iz petogodišnjega progonstva u koje ga je odveo Napoleon. Ovo je sedam žalosti kojih se na taj blagdan spominjemo:

- Proročanstvo starca Šimuna pri Isusovom prikazanju u hramu (Lk 2, 35)
- Bijeg pred Herodom, ubojicom nevine dječice, u Egipat (Mt 2, 13sl)
- Trodnevna potraga za dvanaestogodišnjim Isusom kod hodočašća u Jeruzalem (Lk 2, 42sl)
- Susret s Isusom na putu prema Golgoti (Lk 23, 27)
- Patnja pod Križem (Iv 19, 25sl)
- Skidanje Isusa s Križa (Mt 27, 57sl)
- Polaganje Isusa u grob (Iv 19, 40 sl)


subota, 2. rujna 2017.

Zašto moram trpjeti? (VIII.)


Naša potreba za obraćenjem

Osmi razlog zašto moramo trpjeti je ovaj: Bog, koji želi naše vječno spasenje iznad svega, čini sve u svojoj moći da nas otrgne od ozbiljne opasnosti propasti naše duše u kojoj se sada nalazimo. On nas pokušava dovesti do obraćenja iz života grijeha na život milosti i kreposti.

Bog nam želi Nebo. On najžarče želi da uspijemo osvojiti tu briljantnu krunu najčudesnije slave koju je On tako velikodušno pripremio za nas u vječnosti. Dakle, možda se radi o tome da je stanje naše duše takvo da ako umremo u tom stanju, nećemo moći biti pripušteni u Nebo, nego bi vječno prebivali „u tami gdje će biti jauk i škrgut zuba“. Drugim riječima, možda živite u stanju smrtnoga grijeha.

Možda živite u otvorenom neprijateljstvu s Bogom. Možda ste jedan od onih koje Biblija zove „budalama“; jedan od onih koji se glupo hvale time da ne vjeruju da Bog postoji. Možda se pretvarate da ste ateist ili nevjernik. Kažem „pretvarate“ jer nijedan čovjek koji ispravno koristi svoj razum ne može iskreno reći da ne postoji Bog. Svi oni koji poriču Boga, samo žele da On ne postoji. Kod njih želja rađa misao. Želja da budu slobodni od deset zapovjedi tako da mogu zadovoljavati svoje strasti bez toga da im strah od pakla stalno visi nad glavom, je ono što tjera takozvane ateiste i nevjernike da budu tako glasni u pokušaju da uvjere svijet da Bog ne postoji.

Ako ste Vi koji čitate ove retke možda jedan od tih „budala koji kažu u svojim srcima (a ne u svojim umovima), da nema Boga“, onda živite u otvorenom neprijateljstvu s Njime i stoga u opasnosti od vječne propasti. 

srijeda, 23. kolovoza 2017.

Tko sam ja da sudim?


Već mi je zaista dosta te gluposti „tko sam ja da sudim?“. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. Ali posve je krivo sugerirati da mi ne smijemo i ne trebamo suditi ljudsko ponašanje. Nevoljnost za prosuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli uvjerenje u određivanje objektivne moralne istine na kojoj počiva zdravi sud.

Prosuđivanje je bitna sastavnica izvršavanja vlasti. Ako nemate hrabrosti suditi, onda trebate izbjegavati položaj autoriteta. Ne suditi je prokletstvo našega doba. Kada bih upozorio svoje tinejdžere da se ne druže s određenim osobama, njihov uobičajeni odgovor bio je: „O tata, ti si tako sklon osudama!” Ne suditi je napuštanje dužnosti koje je zadesilo tolike u crkvenoj hijerarhiji. Ono zamračuje poruku našeg Gospodina, sije zbunjenost među vjernicima i potkopava napore laika da se bore protiv današnjih nastranosti.

Odsutnost prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja u pogledu sablazni pederastije uzdigli su nastrano ponašanje relativno malog broja pokvarenih svećenika na međunarodni skandal koji je izložio papinstvo preziru i osakatio Crkvu za sljedećih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ uključivao je homoseksualnost i postavio ga je kardinal Dolan pred širokom javnošću.

Kardinal Dolan je rekao da nam Biblija kaže da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje novinara o objavi nogometaša Michael Sama da je homoseksualac, kardinal Dolan je odgovorio: „Ja ga nimalo ne sudim. Neka ga Bog blagoslovi. Ja ne mislim... gledajte, ista Biblija koja nam kaže, koja nas uči o kreposti čistoće i kreposti vjernosti i braka nam kaže i da ne sudimo ljude. Ja bih rekao: „bravo“.“

Tako, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude?

Razmislite o ovome: „ I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarem kući Izraelovoj. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: "Bezbožniče, moraš poginuti, a ti to ne kažeš, da odvratiš bezbožnika od zla puta njegova, taj će bezbožnik doduše poginuti za svoju krivnju, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika, da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoju krivnju, a ti si spasio život svoj.“ (Ezekiel 33,7-9)

Nisu se ni Petar ni Pavao ustezali oko prosuđivanja drugih:

,,A Petar mu reče: "Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. Nema tebi dijela ni zajednice u ovoj stvari, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. Okani se pakosti svoje i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti pakost srca tvojega. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i uhvaćen si od zloće."“ (Dj 8,20-23)

Pavao je rekao Elimasu: „A Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha Svetoga pogledavši na njega reče: "O puni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ kvariti pravih putova Gospodnjih?"“ (Djela 13,9-10)

Evo još nekih poglavlja iz poslanica koja ilustriraju prosuđivanje:

,,A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor.” (Gal 2,11).

,,Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan! ” (Gal 6,1).

,,I ne pristajte na nerodna djela tame, nego ih radije karajte!“ (Ef 5,11)

,,A koji griješe, pokaraj ih pred svima, da i drugi imaju strah“ (Tim 5,20)

,,Svjedočanstvo je ovo istinito. Zato ih karaj strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine.” (Tit 1,13–14).

,,Ovo govori i opominji, i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! …” (Tit 2,15).

,,A ja sam i sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja, da možete jedan drugoga opominjati.” (Rim 15,14).

,,Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među neznabošcima, da naime neki ima ženu očevu. I vi ste naduti, mjesto da žalite, da se ukloni između vas, koji je učinio to djelo. Jer ja, ako i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam osudio, kao da bih bio nazočan, onoga, koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa Krista, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, da se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista.“  (1 Kor 5, 1–5).

Tako da je jasno da Biblija često ohrabruje osuđivanje ponašanja drugih ljudi. Ali oni koji preziru osuđivanje često citiraju Mateja 7, 1–2: “Ne sudite! I nećete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“. To nije naredba protiv prosuđivanja, već upozorenje da se sud mora dati dobrog srca, bez licemjerja, arogancije, zlobe ili mržnje. Stoga: ,,Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.” (Mt 7,5). Glavna svrha osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegavaju pogubna djela i da se poprave. Strašan teret suđenja je shvaćanje da ćemo i mi biti „suđeni onako kako sudimo“. Neki citiraju događaj sa ženom uhvaćenom u preljubu koju su Isusu doveli oni koji su je htjeli kamenovati kao dokaz da ni mi ne smijemo druge suditi. Ništa nije dalje od istine. Taj primjer pokazuje Božje milosrđe i prezir prema licemjerju, ali On je osudio njezino ponašanje kako dokazuje Njegova opomena: „Idi i ne griješi više“.

Mi častimo one muškarce i žene kroz povijest koji su imali hrabrosti osuditi grješno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv njega. Usprkos cijeni, Sir Toma Moore opomenuo je kralja Henrika VIII. da ga se ne postavlja za vrhovnog poglavara engleske Crkve jer bi tako porekao papin autoritet, a također je i kralja upozorio da će biti kriv za mnogoženstvo ako oženi Anne Boleyn. Nije li i Ivan Krstitelj sudio kada je javno optužio Heroda za preljub jer je uzeo Herodijadu za ženu unatoč tome što je još uvijek bila udana za Herodovog brata Filipa? I porote svakodnevno osuđuju optuženike.

Kvaliteta prosudbe obično ovisi o informaciji koja je dostupna sucu i o nepristranosti toga suca. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Jednom kada se donese presuda, pitanje je što trebamo učiniti kada nas netko o njoj pita? Postoji nekoliko mogućnosti. Možemo ništa ne reći ili reći: „nemam komentara“ i pustiti da se prijeđe na drugu temu. Možemo ne reći ništa u javnosti, a osuditi, opomenuti ili pohvaliti u privatnosti. Možemo izreći svoj sud u primjerenom krugu. Konačno, možemo se poslužiti javnim forumom u kojemu je postavljeno pitanje da bi podučili gledatelje o tome kakvo je katoličko stajalište o tom problemu i naglasiti da ljubimo grješnika, ali da mrzimo grijeh.

Radi se o ljubavi koja nas ponekad potakne da progovorimo čak i onda kada postoji opasnost. ,,Ili ne znate, da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekoputnici, ni muželožnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9–10). Kardinal Dolan potratio je priliku da poduči ne samo grješnika, već također i zbunjene i neupoznate o tome kako je prekrasan katolički nauk. Kako je kardinal Dolan mogao dodati još i „bravo“ kao završetak svog odgovora? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili živjeti do kraja života u celibatu i samoodricanju ili se izlaže opasnosti vječne osude zbog upuštanja u seksualne grijehe.

Većina svećenika, biskupa, kardinala ili papa bili su dobri ljudi posvećeni službi Božjoj. Ali i oni su podložni zabludi, pristranosti i taštini kao i svi drugi. Servilnost je uvijek prisutna opasnost. Tzv. Petrovo načelo koje kaže da se ljude obično promiče jedan stupanj iznad njihovog stupnja kompetencije očigledno se može ponekad primjeniti na članove crkvene hijerarhije. Posljednjih godina vidjeli smo kako je zdrava prosudba često oslabljena kukavičlukom koji se prikazuje kao razboritost i predajom duhu vremena koja glumi pastoralnu brigu.

U suvremenom svijetu jako rasprostranjenih instant komunikacija u raznim vrstama medija otkrivaju se nemilosrdno nedostaci koji se događaju u javnim razgovorima i događajima. Pričljivi ljudi poput kardinala Dolana posebno su ranjivi. Transparentnost i otvorenost su dobre osobine, ali članovi crkvene hijerarhije moraju dobro znati kontrolirati što pričaju.

Stoga molimo Boga da nam da hrabrosti da donosimo zdrave prosudbe i mudrosti da te prosudbe koristimo na dobrobit naše djece. Sucima bi bilo dobro prisjetiti se Pavlovog savjeta Timoteju: ,,A ludih i praznih zapitkivanja kloni se znajući, da rađaju svađe. A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude blag prema svima, sposoban da uči, spreman da podnosi zlo, da s blagošću poučava one, koji se protive istini; ne bi li im kako Bog dao, da se pokaju i spoznaju istinu, i da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavola, koja ih je stjerala pod volju njegovu.“  (2 Tim 2, 23–26).

Ronald Mann

Izvor: http://www.crisismagazine.com/2015/who-am-i-to-judge

petak, 18. kolovoza 2017.

10.000 hodočasnika s Bratstvom sv. Pija X. sljedeći vikend u Fatimi – ,,Najveće hodočašće za 100. obljetnicu Fatime“


Ovo nije prvo hodočašće Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Fatimu. Ali novo je da ovogodišnjem hodočašću povodom 100. obljetnice Marijinih ukazanja portugalski mediji poklanjaju posebnu pozornost. Međunarodno hodočašće u Fatimu Svećeničkog bratstva održava se nadolazećeg vikenda. Od 11. kolovoza se kao priprava moli devetnica.

Noćno euharistijsko klanjanje – Vojska Bezgrješne

U subotu, 19. kolovoza, služit će p. Franz Schmidberger, rektor Bogoslovije u Zaitzkofenu, u 15 h u svetištu sv. Misu. Nakon sv. Mise održat će se procesija s molitvom Krunice do mjesta ukazanja Os Valinhosa. U 20:30 bit će izloženo Presveto te će se održati pobožnost s činom zadovoljštine.

U nedjelju, 20. kolovoza, održat će se u 6:30 noćno klanjanje koje će završiti blagoslovom s Presvetim. U 9:30 slijedi pontifikalna Misa koju služi Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskup Bernard Fellay. U 15 h će hodočašće zaključiti zajednička Krunica.


Nakon Krunice uslijedit će još na istome mjestu posveta Vojske Bezgrješne i njezinih članova Bezgrješnu Srcu Marijinom. Vojsku je utemeljio 17. listopada 1917. sv. Maksimilijan Kolbe u Rimu. To je bilo 4 dana nakon posljednjeg Marijinog ukazanja u Fatimi o kojemu Kolbe u to vrijeme još ništa nije znao. A bilo je to i 3 tjedna prije nego što je u Rusiji izbila Oktobarska revolucija. Kao da je to slutio, Kolbe je u Vojsci stvorio protulijek za rastuće totalitarizme i neprijatelje Crkve. Godine 2000. je po p. Karlu Stehlinu (FSSPX) pored novoobredne Vojske ponovno oživljena i Militia Immaculatae u duhu Tradicije.

,,Najveće hodočašće za 100. obljetnicu dolazi od konzervativne zajednice“

Portugalski dnevni list Jornal de Noticias izvješćuje u današnjem izdanju da će nadolazećeg vikenda u Fatimu doći 10.000 hodočasnika Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Naslov članka je ipak oblikovan u očito lošoj namjeri: ,,10.000 hodočasnika u Fatimi prosvjeduje protiv sadašnje Crkve“.

Nijedan katolik ne ide na hodočašće da bi protiv nečega ,,prosvjedovao“. U samom članku nalaze se ipak relevantne informacije.

Još veći prostor otvorio je hodočašću FSSPX-a dnevni list Diario de Noticias. Naslov glasi: ,,Najveće hodočašće za 100. obljetnicu dolazi od konzervativne zajednice“.

utorak, 15. kolovoza 2017.

Uznesenje na nebo BDM


Na ovaj dan sveti i oživotvoreni kovčeg Boga živoga, koji je u utrobi začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen (ljudskim) rukama. I David, njegov tvorac, pred njim poskakuje, i zajedno s njime plešu anđeli, u glas pjevaju arkanđeli, slave sile, vrhovništva kliču, vlasti i gospodstva se raduju, prijestolja svetkuju, kerubini iskazuju hvalu, serafini naviještaju slavu. Ovog dana je Eden novoga Adama primio živi vrt radosti, u kojemu je poništena osuda, u kojemu je zasađeno drvo života, u kojemu je naša golotinja pokrivena.

Danas se bezgrešna Djevica, koja nije bila onečišćena nikakvom zemaljskom požudom, nego obuzeta nebeskim željama – nije vratila u zemlju, nego, budući da je i sama bila živuće nebo, zauzela je svoje mjesto u nebeskim stanovima. Od nje je naime svima potekao pravi život, pa kako bi onda sama mogla okusiti smrti? Nego, iskazala je poslušnost zakonu ustanovljenom od onoga kojeg je sama rodila, te je kao kći staroga Adama bila podvrgnuta presudi koju ni njezin Sin, kao život sam, nije odbio, da bi kao majka živoga Boga s pravom bila uznesena k njemu samome.


(sv. Ivan Damaščanski, II. molitva o usnuću Blažene Djevice Marije)

nedjelja, 6. kolovoza 2017.

Kardinal Lacroix za crkveni sprovod za eutanazirane: ,,Tko smo mi da sudimo?“


Kardinal Gerald Lacroix, nadbiskup Quebeca i primas Kanade, želi crkveni pokop i za katolike koji se daju eutanazirati. Kardinal je opravdao svoju odluku s pitanjem: ,,Tko sam ja da sudim?“

Kardinal Lacroix je izjavio da ne dvoji o tome treba li pokapati osobe koje se odluče dati eutanazirati. Tako se primas Kanade izjasnio u izjavi za America, isusovački časopis u SAD-u. Kardinal je utemeljio svoj stav s napomenom da je ,,teško znati motive“ zašto se netko podvrgava eutanaziji. Crkvi ne bi pripadalo o tome suditi.

U skladu s time bi stariji ljudi koji se odluče za eutanaziju imali ,,pravo“ na crkveni sprovod, budući da ih se kao ,,bolesne“ i ,,mentalno ograničene“ bombardira s novostima koje od njih traže da na umjetni način okončaju svoje postojanje. Kanadski biskupi izrazili su sredinom srpnja svoju ,,veliku zabrinutost“ zbog dekriminalizacije eutanazije. Istovremeno je mons. Lacroix smatrao: ,,Tko smo mi da sudimo? Mi činimo ono što možemo, a ostalo prepuštamo Gospodinu. Ako nam On predbaci da smo bili milosrdni – u redu, s time mogu živjeti“.

Tako misli kardinal Lacroix ,,koji se čini da je odlučio, barem u ovome pitanju, prihvatiti relativizam“, kako piše InfoVaticana.

Ali kako je nadbiskup Quebeca precizirao u isusovačkom časopisu, ne misli on da svi eutanazirani imaju pravo na crkveni sprovod. Takvo pravo nemaju oni, kako kaže kardinal, koji su za svoga života javno zagovarali eutanaziju.

Crkveni pravnik: kardinalov stav protivan je crkvenome pravu

Crkveni pravnik Edward Peters vidi ovdje, naprotiv, otvorenu protivnost Codexu Iuris Canonici (Zakoniku kanonskoga prava). Tko se da eutanazirati, kaže Peters, tome je uskraćen crkveni sprovod. Samoubojstvo je za Crkvu teški grijeh. Samoubojstvo i eutanaziju se ne može ipak u svakom slučaju izjednačiti. Tko počini samoubojstvo, možda nije bio svjestan teškoga grijeha koji je počinio. Odluka za zakonski reguliranu eutanaziju pretpostavlja, ipak, svjesnu odluku koju treba priopćiti državi.

Samoubojstvo je Crkva uvijek odbacivala kao teški grijeh, zbog čega je u prošlosti samoubojicama uskraćivala crkveni sprovod. To je proglasio već Sabor u Bragi 563. U međuvremenu se pravi razlika iz razloga koji je naveo Peters. Ali ista pretpostavka ne vrijedi za eutanaziju.

Mons. Gerald Lacroix pripada Svjetovnom institutu sv. Pija X. [ustanova koje nema veze sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X., nap. prev.] čiji je poglavar bio od 2001.-2009. Godine 2011. imenovao ga je Benedikt XVI. nasljednikom kardinala Marca Ouelleta i nadbiskupom Quebeca. Oulleta je Benedikt XVI. pozvao u Rim za predstojnika Kongregacije za biskupe.

2014. je papa Franjo imenovao Lacroixa kardinalom. Od Franje potječe utemeljenje na koje se poziva kardinal Lacroix: ,,Tko sam ja da sudim?“. Tako je crkveni poglavar odgovorio krajem srpnja 2013. na novinarsko pitanje o jednome vatikanskome diplomatu kojega je on podržavao, a kojemu su pripisivane homoseksualne aktivnosti.

Giuseppe Nardi

Izvor: http://www.katholisches.info/2017/08/kardinal-lacroix-fuer-kirchliches-begraebnis-fuer-euthanasierte-wer-sind-wir-um-zu-urteilen/

utorak, 1. kolovoza 2017.

„Prvi isusovački general koji se čini budistom“ – sinkretistička napast generala Artura Sose


Stari isusovački general, p. Adolfo Nicolás, prošle je veljače izjavio da je evangelizacija Japana moguća ,,samo u savezu s budizmom i šintoizmom“. Novi isusovački general, p. Arturo Sosa Abascal, kako piše Steve Skojec sa stranice OnePeterFive, ,,učinio se budistom“.

Isusovački general osumnjičen za herezu s marksističkom prošlošću

Da novi general isusovačkog reda – papinog reda, koji je izabran u listopadu 2016. i kojega je potvrdio papa Franjo  ima svojevoljne ideje – blago rečeno, već je bilo poznato. U 70-im i 80-im godinama zastupao je, sljedeći potpuno duh vremena, savez između kršćanstva i marksizma, a Fidela Castra – kubanskog komunističkog diktatora, kitio je cvijećem.

Da bi opravdao povredu sakramenta ženidbe i oltarskog sakramenta, koja se provodi u različitim biskupijama i u cijelim zemljama u ime sporne posinodalne pobudnice Amoris Laetitia, a time i u ime pape Franje, postavio se on čak i protiv jednoznačnih Gospodinovih riječi. Sosa je samovoljno tvrdio da ne znamo jesu li riječi iz evanđelja sigurne jer u konačnici, prije gotovo 2000 godina nije bilo ondje nikoga s diktafonom.

Isusovački general Sosa u Kambodži

Zbog ove izjave je protiv isusovačkoga generala Kongregaciji za nauk vjere podnesena prijava zbog sumnje za herezu. U međuvremenu je kardinal Gerhard Müller kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere smijenjen te je na njegovo mjesto došao jedan isusovac čime bi prijava, čega se promatrači pribojavaju, a što nije nebitno – i zbog papinske protekcije, mogla zapeti u postupku. Iz Vatikana, koji smjenjuje tradicionalno usmjerene biskupe bez saslušanja i navođenja razloga ili zaslužne redove pod istim uvjetima stavlja pod namjesničku upravu, nije se mogla čuti nijedna riječ pokude ili kazne.

ponedjeljak, 24. srpnja 2017.

Nema pozitivnog 'Franjinog efekta' kod talijanskih poreznih obveznika


Mediji i osobe koje su kritične naspram Crkvi ,,vole“ papu Franju, koji slovi kao onaj koji ,,provodi u djelo proljeće“ koje je navodno pokrenuo Drugi vatikanski sabor. U stvarnosti se to ,,proljeće“ pretvorilo u ,,ljutu zimu“. To se pokazuje i u svjetlu najnovijih statistika u Italiji. Novčane donacije za Katoličku Crkvu su se prema poreznim izvješćima smanjile.

Za razliku od SR Njemačke i Austrije, u Italiji nema crkvenog poreza. Ali od sredine 80-ih godina može svaki porezni obveznik kod poreznog izvješća odlučiti hoće li postotni udio primanja koji je određen od države dati jednoj vjerskoj zajednici. Ne učini li to, dotični se iznos namjenjuje državi za kulturne svrhe. Porezni obveznik može svake godine prenamijeniti sredstva, neovisno o svojoj vjerskoj pripadnosti. 81,23% talijanskih poreznih obveznika je u prošloj godini svoju potporu namijenilo Katoličkoj Crkvi.

Kao što piše španjolski kolumnist Francisco Fernandez de la Cigoña – prate li se porezna izvješća iz prethodnih triju godina, u Italiji nema 'Franjinog efekta' za Katoličku Crkvu. Prema njima je novčana potpora po prvi puta pala ispod milijarde eura. U usporedbi s time prima Njemačka biskupska konferencija preko crkvenog poreza od samo upola manjeg broja katolika čak pet puta veći iznos.

Andreas Becker


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/kein-positiver-franziskus-effekt-bei-italienischen-steuerzahlern/