srijeda, 18. listopada 2017.

Sveti Ljudevit Marija Grignon Montfortski o Blaženoj Djevici Mariji


,,Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije” (Ljubav vječne Mudrosti, 212).

,,Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“ (Lj
ubav vječne Mudrosti, 205).

,,Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama... vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv“ (
Rasprava o pravoj pobožnosti, 165).


,,Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci“ (
Rasprava o pravoj pobožnosti, 75).

srijeda, 11. listopada 2017.

Zašto moram trpjeti? (IX.)


Potreba za savršenim obraćenjem

Deveti razlog zašto su nas zadesile razne nedaće može biti sljedeći – moguće je da nam je potrebno savršeno obraćenje, ne možda iz stanja smrtnoga grijeha, nego iz svjetovnoga života i mlakosti.

Nakon posljednjega poglavlja možda biste rekli: „Hvala Bogu da ne pripadam toj vrsti grješnika.“,

Pa ipak, možda Vam je prijeko potrebno temeljito obraćenje iz stanja mlakosti ili ravnodušnosti kojih se na neki način treba bojati i više od stanja smrtnoga grijeha.

Koja je točno narav službe koju dajete Bogu? Trudite li se žarko izbjegavati ne samo smrtni grijeh, nego i svaki namjerni laki grijeh? Ili ste bezbrižni zbog lakih grijeha jer ih smatrate sitnicama? Poduzimate li potrebne mjere protiv zaraze duha vremena kao što se čuvate zaraze teške bolesti, ili je vaša duša doslovno upljesnivila te ju je nagrizao crv svjetovnosti koji dominira ovim našim neopoganskim društvom? Jeste li možda jedan od onih koji pokušavaju budalasto pomiriti ono za što je naš Gospodin rekao da se ne može pomiriti, točnije služite li u isto vrijeme dvama gospodarima? Robujete li na bilo koji način trima strastima koje spominje sv. Ivan – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života (I. Ivanova 2,16) – čak i dok si laskate da je vaša služba Bogu tako savršena da nema mjesta za daljnji napredak?

Vrlo je moguće da ste rob požude očiju, neuredne ljubavi prema stvarima ovoga svijeta. Istina, možda ne ciljate na milijunsku zaradu, ali možda pokušavate zaraditi puno više nego što vam je potrebno za pristojno uzdržavanje svoje obitelji. Možda je Vašu dušu obuzela žudnja za zaradom što veće svote novca, koliko god je više moguće. Da biste uspjeli u svojim planovima, ne libite se koristiti nepravedna ili barem upitna sredstva, a zatim se opravdavate govoreći kako i drugi rade to isto, a što svi rade ne može biti tako pogrešno. Vjerujete li zaista da je moguće da ljudi promjene Božje nepromjenjive standarde pravednoga i pogrešnoga tako da će se univerzalno prihvatiti lažni standardi potaknuti gramzljivošću i pohlepom?

Ponavljam, jeste li posve pošteni u svome poslu ili poduzetništvu, ili na civilnome, političkome ili drugome položaju na kojemu se nalazite? Isplaćujete li pravedne plaće svojim zaposlenicima, i odradite li pošteno posao za koji ste plaćeni ako ste radnik? Činite li djela milosrđa i pobožnosti i dajete li obilne milodare u skladu sa svojim mogućnostima? Temeljito proučite svoje ponašanje prema tim mjerilima i pogledajte je li ljubav prema novcu i svjetovnim stvarima polako otupila vašu dušu i učinila je posve neosjetljivom za nebeske stvari, da, učinila vas čak i spremnim da je prodate i pošaljete na vječne muke u pakao.

Ili ste možda porobljeni požudom tijela? Ne odajete se strašnim grijesima nečistoće, ali vodite život ugode bez mrtvljenja, život neograničenog uživanja svakoga zadovoljstva koje vam đavao i svijet nude, a novac omogućuje. Možda si nikada ništa ne uskraćujete, već uživate u svemu što vam se nađe na putu. Tako Vaš čitavi život stoji u izravnoj suprotstavljenosti sa svečanom izjavom našega Gospodina: „Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme na sebe križ svoj svaki dan i neka tako ide za mnom!“ (Luka 9,23) – i načina kako je On hodao putem Kalvarije: „Jer tko hoće život svoj da spasi, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj zbog mene, spasit će ga.“ (Luka 9, 24). Razmislite malo o značenjima ovih riječi. Ako izbjegavate samoodricanje, ne prakticirate nikakvo samosavladavanje, ako tetošite svoje tijelo, živite u lagodnosti i raskoši i slobodno uživate u užicima ovoga svijeta, dovodite u opasnost svoje vječno spasenje, ali ako se odričete sebe, trpite radi kreposti, čak i do one mjere da date svoj život radije nego da pristanete na grijeh, onda ćete spasiti život, odnosno vječnu slavu na nebu.

S tim u vezi mogu se citirati riječi istaknutoga kardinala:

„U opasnosti smo da će naše superobilno bogatstvo stvoriti materijalističku civilizaciju, tako naprednu, tako rafiniranu i ostvarenu s takvom izuzetnom podmuklošću izuma da će zaista biti potrebno biti jako snažan i čvrst da nas to ne omekša. Nema sumnje da u odijevanju, užicima i zabavi postoji takva invazija raskoša u našemu višemu društvu, koja je vrlo opasna, i to iz sljedećega razloga: kada si ljudi dopuste ići do ruba dopuštenoga i zakonitoga, vrlo je lako taj rub prijeći i prestupiti crtu prema onome što je zabranjeno. Crta između onoga što je dopušteno i nedopušteno u tim umovima je vrlo blijeda i zasjenjena, i oni koji uvijek hodaju po rubu provalije, vrlo brzo će u nju upasti. Apostol je, govoreći o ženama, rekao: „ A ona koja je u slastima, mrtva je iako je i živa“ (1 Tim 5,6). Mrlja smrtnosti je nešto daleko onima koji žive rafiniranim i raskošnim životima, nešto što niti ne primjećuju. Nema sumnje da je apostolova uputa danas vrlo potrebna našoj zemlji: „Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali neću da me što zarobi.“ (1 Kor 6,12) Primijenite to na odijevanje, na užitke, na zabavu, na to koliko trošite, na vaš kućni i privatni život i pronaći ćete široko područje za njezinu primjenu.“ (Kardinal Manning, „The four great events of the day“, str. 57)

petak, 6. listopada 2017.

Svrha čovjekova postojanja


    1. dio – Vjerovanje
1. lekcija – Svrha čovjekova postojanja
  1. Tko nas je stvorio?
Stvorio nas je Bog.

Biblija:
Postanak 1,1; 27 – U početku stvori Bog nebo i zemlju.; Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.
Djela 17, 24 - 26 – Bog, koji je stvorio svijet i sve, što je u njemu, on, jer gospodar neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima,niti prima službe od ruku čovječjih, kao da bi što trebao, kad on sam daje svima život i disanje i sve. I učinio je da od jednoga sav rod ljudski stanuje po svemu licu zemaljskom, i postavio je određena vremena i međe stanovanja njihova.

  1. Tko je Bog?
Bog je vrhovno biće, neizmjerno savršeno, koji je stvorio sve stvari te ih održava na životu.

Biblija:
Psalmi 145, 3 – Velik je Gospod, hvale dostojan veoma; neispitljiva je veličina njegova.
Djela 17, 25 – ...kad on sam daje svima život i disanje i sve.
Djela 17,28 Jer u njemu živimo, i mičemo se, i jesmo.

  1. Zašto nas je Bog stvorio?
Bog nas je stvorio da pokaže svoju dobrotu i da s nama dijeli svoju vječnu sreću na nebu.

  • Stvarajući nas Bog nije povećao svoju vlastitu sreću jer je On savršeno sretan od vječnosti, ali On je pokazao svoju slavu izvana tako što dijeli svoju dobrotu. Sva stvorenja po samom svom postojanju pokazuju Božju slavu jer sva potpuno ovise o Njemu.
  • Bog je stvorio čovjeka da pokaže svoju slavu na poseban način. Dao je čovjeku razum i volju da može upoznati, hvaliti i ljubiti svog Stvoritelja. Čovjek nalazu u službi Bogu svoju istinsku, iako nesavršenu, sreću u ovome životu. Savršena sreća nam je obećana u sljedećem životu kao nagrada za zasluge koje čovjek stekne ovdje na zemlji. Tako je svrha stvaranja i čovjekova sreća.

petak, 29. rujna 2017.

Biskup Schneider o prof. Seifertu, kardinalu Caffarri i dužnosti da se usprotive


Urednikova napomena: Slijedi razgovor s biskupom Athanasiusom Schneiderom, koji je vodio dr. Maike Hickson iz OnePeterFiva. Biskup Schneider je pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani.

Maike Hickson (MH): Potpisali ste, zajedno s profesorom Josefom Seifertom (među mnogim drugima), sinovsku molbu koja potvrđuje tradicionalnu crkvenu pouku o braku. Profesor Seifert je sada smijenjen s mjesta predsjedatelja Dietrich von Hildebrand - Međunarodne akademije filozofije u Granadi, u Španjolskoj, od svoga španjolskoga nadbiskupa - koji je izričito nepovoljno gledao na njegovu kritiku određenih izjava koje su napisane u Amoris Laetitia. Možemo li Vas zamoliti za Vašu povratnu informaciju za takvu kaznenu mjeru koja se pravda argumentom da je profesor Seifert potkopavao jedinstvo Katoličke Crkve i zbunio vjernike?

Biskup Athanasius Schneider (BAS): Profesor Josef Seifert napravio je ažuriran i veoma pohvalan čin u oblikovanju javnih i cijenjenih kritičkih pitanja o nekim očigledno dvosmislenim postavkama u Papinomu dokumentu Amoris Laetitia, s obzirom da ove postavke uzrokuju moralnu i disciplinarnu anarhiju u životu Crkve, anarhiju koja se odvija ispred očiju sviju nas i koju nitko, tko još uvijek koristi svoj vlastiti um, vjeru i iskrenost, ne može poreći. Kaznena mjera protiv profesora Seiferta izrečena od člana crkvenoga Ureda nije samo nepravedna, već u konačnici predstavlja bijeg od istine, odbijanje objektivne rasprave i dijaloga, dok se istodobno kultura dijaloga proglašava kao glavni prioritet u životu Crkve naših dana. Takvo klerikalno ponašanje prema istinskomu katoličkom intelektualcu, kao što je profesor Seifert, podsjeća me na riječi koje je Sveti Bazilije Veliki opisao za sličnu situacijom u 4. stoljeću, kada su sirijski klerici napali i okupirali većinu biskupskih katedri: "Samo jedno kazneno djelo je sada snažno kažnjeno - točno štovanje tradicija naših očeva. Zbog toga su pobožni prognani iz svojih zemalja i otjerani u pustinju. Vjerski ljudi šute, dok su bogohulni jezici pušteni." (Ep 243).

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Mons. Brunero Gherardini, počivao u miru!


Mons. Brunero Gherardini bio je lav u obrani katoličke vjere, posebno u posljednim godinama njegova života kada je trebao biti svjedokom tolike zbunjenosti. Njegova je smrt uvečer 21. rujna u Rimu bila još jedan udarac maloj vojsci branitelja pravovjerja i Tradicije u Rimu.

Monsinjorov će se pogreb održati u njemu dragoj vatikanskoj bazilici u ponedjeljak ujutro.

Requiescat in pace!


Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/09/monsignor-brunero-gherardini-rest-in.html

subota, 23. rujna 2017.

Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?


Nedavno je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior' (suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' – učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.

utorak, 19. rujna 2017.

Martin Luther o hendikepiranoj djeci koju treba ,,potopiti“


,,Posve sam uvjeren da su hendikepirani samo komad mesa bez duše koje je opsjeo đavao i da ih treba potopiti.

Ovo je shvaćanje Martina Luthera o hendikepiranima za koje se zalagao da ih treba eutanazirati. 1519., 1539. i 1441. govorio je Luther o toj temi i svaki puta se očitovao na isti način. Iz dubokoga praznovjerja bio je uvjeren da je đavao podmetnuo hendikepiranu djecu, a pravu djecu oteo ili je žene silovao. 1541. rekao je doslovno da on apsolutno smatra: ,,da su takva naizgled djeca samo komad mesa, massa carnis, budući da u njima nema duše i takvu bi djecu mogao stvarno napraviti đavao. Zato je prinčevima od Anhalta savjetovao da ,,podmetnutu i izrođenu djecu [...] treba potopitijer su to đavolska djeca. Oni su samo meso koje ,,se ne razvija, nego samo ždere i sisa“. Oni ,,ostavljaju izmet, žderu i sisaju“ kao desetoro zdrave djece i samo isisavaju svoje majke. Kao ,,podmetnuta djeca“ i ,,izrodi“ označavala su se u Lutherovo vrijeme novorođena djeca s defektom. (Vidi Lutherove govore kod stola br. 4513, 5207 i 3676.) Tadašnji prinčevi od Anhalta ipak su odbacili Lutherov savjet da ,,potapaju“ hendikepiranu djecu.


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/martin-luther-ueber-behinderte-die-man-ersaeufen-sollte/

petak, 15. rujna 2017.

Sedam žalosti BDM


15. rujna se prema tradicionalnom rimskom obredu slavi blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Blagdan je uveo papa Pio VII. godine 1814. kao zahvalu za svoj sretan povratak u Rim iz petogodišnjega progonstva u koje ga je odveo Napoleon. Ovo je sedam žalosti kojih se na taj blagdan spominjemo:

- Proročanstvo starca Šimuna pri Isusovom prikazanju u hramu (Lk 2, 35)
- Bijeg pred Herodom, ubojicom nevine dječice, u Egipat (Mt 2, 13sl)
- Trodnevna potraga za dvanaestogodišnjim Isusom kod hodočašća u Jeruzalem (Lk 2, 42sl)
- Susret s Isusom na putu prema Golgoti (Lk 23, 27)
- Patnja pod Križem (Iv 19, 25sl)
- Skidanje Isusa s Križa (Mt 27, 57sl)
- Polaganje Isusa u grob (Iv 19, 40 sl)


subota, 2. rujna 2017.

Zašto moram trpjeti? (VIII.)


Naša potreba za obraćenjem

Osmi razlog zašto moramo trpjeti je ovaj: Bog, koji želi naše vječno spasenje iznad svega, čini sve u svojoj moći da nas otrgne od ozbiljne opasnosti propasti naše duše u kojoj se sada nalazimo. On nas pokušava dovesti do obraćenja iz života grijeha na život milosti i kreposti.

Bog nam želi Nebo. On najžarče želi da uspijemo osvojiti tu briljantnu krunu najčudesnije slave koju je On tako velikodušno pripremio za nas u vječnosti. Dakle, možda se radi o tome da je stanje naše duše takvo da ako umremo u tom stanju, nećemo moći biti pripušteni u Nebo, nego bi vječno prebivali „u tami gdje će biti jauk i škrgut zuba“. Drugim riječima, možda živite u stanju smrtnoga grijeha.

Možda živite u otvorenom neprijateljstvu s Bogom. Možda ste jedan od onih koje Biblija zove „budalama“; jedan od onih koji se glupo hvale time da ne vjeruju da Bog postoji. Možda se pretvarate da ste ateist ili nevjernik. Kažem „pretvarate“ jer nijedan čovjek koji ispravno koristi svoj razum ne može iskreno reći da ne postoji Bog. Svi oni koji poriču Boga, samo žele da On ne postoji. Kod njih želja rađa misao. Želja da budu slobodni od deset zapovjedi tako da mogu zadovoljavati svoje strasti bez toga da im strah od pakla stalno visi nad glavom, je ono što tjera takozvane ateiste i nevjernike da budu tako glasni u pokušaju da uvjere svijet da Bog ne postoji.

Ako ste Vi koji čitate ove retke možda jedan od tih „budala koji kažu u svojim srcima (a ne u svojim umovima), da nema Boga“, onda živite u otvorenom neprijateljstvu s Njime i stoga u opasnosti od vječne propasti. 

srijeda, 23. kolovoza 2017.

Tko sam ja da sudim?


Već mi je zaista dosta te gluposti „tko sam ja da sudim?“. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. Ali posve je krivo sugerirati da mi ne smijemo i ne trebamo suditi ljudsko ponašanje. Nevoljnost za prosuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli uvjerenje u određivanje objektivne moralne istine na kojoj počiva zdravi sud.

Prosuđivanje je bitna sastavnica izvršavanja vlasti. Ako nemate hrabrosti suditi, onda trebate izbjegavati položaj autoriteta. Ne suditi je prokletstvo našega doba. Kada bih upozorio svoje tinejdžere da se ne druže s određenim osobama, njihov uobičajeni odgovor bio je: „O tata, ti si tako sklon osudama!” Ne suditi je napuštanje dužnosti koje je zadesilo tolike u crkvenoj hijerarhiji. Ono zamračuje poruku našeg Gospodina, sije zbunjenost među vjernicima i potkopava napore laika da se bore protiv današnjih nastranosti.

Odsutnost prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja u pogledu sablazni pederastije uzdigli su nastrano ponašanje relativno malog broja pokvarenih svećenika na međunarodni skandal koji je izložio papinstvo preziru i osakatio Crkvu za sljedećih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ uključivao je homoseksualnost i postavio ga je kardinal Dolan pred širokom javnošću.

Kardinal Dolan je rekao da nam Biblija kaže da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje novinara o objavi nogometaša Michael Sama da je homoseksualac, kardinal Dolan je odgovorio: „Ja ga nimalo ne sudim. Neka ga Bog blagoslovi. Ja ne mislim... gledajte, ista Biblija koja nam kaže, koja nas uči o kreposti čistoće i kreposti vjernosti i braka nam kaže i da ne sudimo ljude. Ja bih rekao: „bravo“.“

Tako, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude?

Razmislite o ovome: „ I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarem kući Izraelovoj. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: "Bezbožniče, moraš poginuti, a ti to ne kažeš, da odvratiš bezbožnika od zla puta njegova, taj će bezbožnik doduše poginuti za svoju krivnju, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika, da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoju krivnju, a ti si spasio život svoj.“ (Ezekiel 33,7-9)

Nisu se ni Petar ni Pavao ustezali oko prosuđivanja drugih:

,,A Petar mu reče: "Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. Nema tebi dijela ni zajednice u ovoj stvari, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. Okani se pakosti svoje i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti pakost srca tvojega. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i uhvaćen si od zloće."“ (Dj 8,20-23)

Pavao je rekao Elimasu: „A Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha Svetoga pogledavši na njega reče: "O puni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ kvariti pravih putova Gospodnjih?"“ (Djela 13,9-10)

Evo još nekih poglavlja iz poslanica koja ilustriraju prosuđivanje:

,,A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor.” (Gal 2,11).

,,Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan! ” (Gal 6,1).

,,I ne pristajte na nerodna djela tame, nego ih radije karajte!“ (Ef 5,11)

,,A koji griješe, pokaraj ih pred svima, da i drugi imaju strah“ (Tim 5,20)

,,Svjedočanstvo je ovo istinito. Zato ih karaj strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine.” (Tit 1,13–14).

,,Ovo govori i opominji, i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! …” (Tit 2,15).

,,A ja sam i sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja, da možete jedan drugoga opominjati.” (Rim 15,14).

,,Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među neznabošcima, da naime neki ima ženu očevu. I vi ste naduti, mjesto da žalite, da se ukloni između vas, koji je učinio to djelo. Jer ja, ako i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam osudio, kao da bih bio nazočan, onoga, koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa Krista, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, da se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista.“  (1 Kor 5, 1–5).

Tako da je jasno da Biblija često ohrabruje osuđivanje ponašanja drugih ljudi. Ali oni koji preziru osuđivanje često citiraju Mateja 7, 1–2: “Ne sudite! I nećete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“. To nije naredba protiv prosuđivanja, već upozorenje da se sud mora dati dobrog srca, bez licemjerja, arogancije, zlobe ili mržnje. Stoga: ,,Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.” (Mt 7,5). Glavna svrha osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegavaju pogubna djela i da se poprave. Strašan teret suđenja je shvaćanje da ćemo i mi biti „suđeni onako kako sudimo“. Neki citiraju događaj sa ženom uhvaćenom u preljubu koju su Isusu doveli oni koji su je htjeli kamenovati kao dokaz da ni mi ne smijemo druge suditi. Ništa nije dalje od istine. Taj primjer pokazuje Božje milosrđe i prezir prema licemjerju, ali On je osudio njezino ponašanje kako dokazuje Njegova opomena: „Idi i ne griješi više“.

Mi častimo one muškarce i žene kroz povijest koji su imali hrabrosti osuditi grješno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv njega. Usprkos cijeni, Sir Toma Moore opomenuo je kralja Henrika VIII. da ga se ne postavlja za vrhovnog poglavara engleske Crkve jer bi tako porekao papin autoritet, a također je i kralja upozorio da će biti kriv za mnogoženstvo ako oženi Anne Boleyn. Nije li i Ivan Krstitelj sudio kada je javno optužio Heroda za preljub jer je uzeo Herodijadu za ženu unatoč tome što je još uvijek bila udana za Herodovog brata Filipa? I porote svakodnevno osuđuju optuženike.

Kvaliteta prosudbe obično ovisi o informaciji koja je dostupna sucu i o nepristranosti toga suca. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Jednom kada se donese presuda, pitanje je što trebamo učiniti kada nas netko o njoj pita? Postoji nekoliko mogućnosti. Možemo ništa ne reći ili reći: „nemam komentara“ i pustiti da se prijeđe na drugu temu. Možemo ne reći ništa u javnosti, a osuditi, opomenuti ili pohvaliti u privatnosti. Možemo izreći svoj sud u primjerenom krugu. Konačno, možemo se poslužiti javnim forumom u kojemu je postavljeno pitanje da bi podučili gledatelje o tome kakvo je katoličko stajalište o tom problemu i naglasiti da ljubimo grješnika, ali da mrzimo grijeh.

Radi se o ljubavi koja nas ponekad potakne da progovorimo čak i onda kada postoji opasnost. ,,Ili ne znate, da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekoputnici, ni muželožnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9–10). Kardinal Dolan potratio je priliku da poduči ne samo grješnika, već također i zbunjene i neupoznate o tome kako je prekrasan katolički nauk. Kako je kardinal Dolan mogao dodati još i „bravo“ kao završetak svog odgovora? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili živjeti do kraja života u celibatu i samoodricanju ili se izlaže opasnosti vječne osude zbog upuštanja u seksualne grijehe.

Većina svećenika, biskupa, kardinala ili papa bili su dobri ljudi posvećeni službi Božjoj. Ali i oni su podložni zabludi, pristranosti i taštini kao i svi drugi. Servilnost je uvijek prisutna opasnost. Tzv. Petrovo načelo koje kaže da se ljude obično promiče jedan stupanj iznad njihovog stupnja kompetencije očigledno se može ponekad primjeniti na članove crkvene hijerarhije. Posljednjih godina vidjeli smo kako je zdrava prosudba često oslabljena kukavičlukom koji se prikazuje kao razboritost i predajom duhu vremena koja glumi pastoralnu brigu.

U suvremenom svijetu jako rasprostranjenih instant komunikacija u raznim vrstama medija otkrivaju se nemilosrdno nedostaci koji se događaju u javnim razgovorima i događajima. Pričljivi ljudi poput kardinala Dolana posebno su ranjivi. Transparentnost i otvorenost su dobre osobine, ali članovi crkvene hijerarhije moraju dobro znati kontrolirati što pričaju.

Stoga molimo Boga da nam da hrabrosti da donosimo zdrave prosudbe i mudrosti da te prosudbe koristimo na dobrobit naše djece. Sucima bi bilo dobro prisjetiti se Pavlovog savjeta Timoteju: ,,A ludih i praznih zapitkivanja kloni se znajući, da rađaju svađe. A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude blag prema svima, sposoban da uči, spreman da podnosi zlo, da s blagošću poučava one, koji se protive istini; ne bi li im kako Bog dao, da se pokaju i spoznaju istinu, i da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavola, koja ih je stjerala pod volju njegovu.“  (2 Tim 2, 23–26).

Ronald Mann

Izvor: http://www.crisismagazine.com/2015/who-am-i-to-judge