četvrtak, 24. svibnja 2018.

Nedjelja Duhova - sv. Misa iz Kapele sv. Jeronima u Splitu (2017.)




U gornjemu videozapisu možete pogledati snimku sv. Mise koja je bila služena u FSSPX-ovoj Kapeli sv. Jeronima u Splitu prošle godine na nedjelju Duhova (4. lipnja 2017.). U nastavku prenosimo propovijed koja je održana tom prilikom, a prethodno je bila objavljena na stranici Christus Rex:

Mi koji smo ovdje govorimo različitim jezicima, ali se ipak nekako razumijemo. Apostoli su govorili različitim jezikom nego mi, živjeli su u skroz drugom vremenu nego mi, a ipak ih razumijemo. Nalazimo se u drevnom gradu, koji ima ili je imao drukčiji jezik i kulturu od nas, a ipak dijelimo nešto s njime. Apostoli su sami danas govorili masi ljudi sa svih strana svijeta i svatko je razumio. Kako je to moguće? Što mi to imamo zajedničko s ljudima koji se čine toliko različitima od nas?

Ključ je naš Gospodin Isus Krist. On je taj koji je utemeljio Katoličku Crkvu. ,,Katoličkoznači sveopće, a Kristova Crkva treba se protegnuti na sve ljude, sve narode, svako doba i skupinu ljudi. Kako sve njih ujediniti? Po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasiti sve ljude.

Kako će On to učiniti? Naučavajući istinu. Koju istinu? Istinu da su svi ljudi pozvani postati sinovima Božjim, baštinicima Neba i hramovima Duha Svetoga. Ipak, iako je Krist došao ljudima i otkrio im otajstvo skriveno kroz sve vjekove, mnogi nisu razumjeli, čak ni njegovi apostoli nisu razumjeli. Filip je pitao Isusa da im pokaže Oca, a Isus ga blago prekorava riječima: ,,Tako sam već dugo s vama, i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

srijeda, 2. svibnja 2018.

O razvoju Tradicije u Hrvatskoj. Je li indultizam rješenje za obnovu Tradicije?


Nakon izbijanja modernističke revolucije u Crkvi usred i nakon Drugoga vatikanskoga sabora, veći je dio Crkve postao zahvaćen saborskim reformama koje je jedan dio katolika zdušno prihvatio i radio na njihovoj provedbi, dok ih je drugi (veći) dio katolika prihvatio samo pasivno. Jedan je pak – doduše manji – dio katolika prepoznao objektivno stanje da se ova revolucija suprotstavlja vjekovnome, božanski objavljenome katoličkome nauku te je u tom smislu ne možemo slijediti i da smo dužni držati se katoličkoga nauka i bogoslužja kako je to bilo sve do nastupa koncilskih reformi. Tako se razvio tradicionalni pokret čiji je cilj obnova i očuvanja te iste Tradicije koja je do koncila bila isključivo na snazi i koje smo se kao katolici dužni držati.

Ipak ta obnova nije tekla u svakoj zemlji na isti način. U nekim se zemljama ta obnova razvila odmah i uzela veliki zamah, u drugima se to dogodilo malo kasnije. Konkretni razvoj Tradicije bio je uvjetovan različitim faktorima koji također nisu svugdje na isti način bili relevantni, a u ovome članku pokušat ćemo analizirati kako se to dogodilo u našoj domovini Hrvatskoj i pokušati dati osvrt na trenutnu situaciju kao i na perspektive za budućnost.

U Hrvatskoj, kao i u drugim bivšim komunističkim zemljama, nije bilo tradicionalnoga pokreta sve do pada komunizma početkom devedesetih. No ni tada – za razliku od nekih drugih zemalja – on nije odmah pokrenut, nego je za to trebalo čekati više godina. Kao mogući razlog možemo navesti povijesno-društveni katolički identitet naše zemlje u kome modernistička revolucija nije dosegla razmjere kao u zapadnim zemljama. U našoj domovini bila je u izvjesnoj mjeri još uvijek prisutna konzervativna klima. Ipak, upravo nakon pada komunizma kada je Crkva stekla punu slobodu djelovanja, taj je revolucionarni proces prebačen u višu razinu. Počele su se intenzivnije uvoditi modernističke novotarije u nauku i bogoslužju, kolegijalistički mentalitet u župama i biskupijama, graditi užasne modernističke crkve, kler i redovništvo posvjetovnjačivati te su si katolici počeli postavljati određena pitanja. Pored inicijativa pojedinih svećenika koji su kratkotrajno uspjeli javno služiti tradicionalni obred, za uspostavu prve stalne javne tradicionalne latinske Mise u Hrvatskoj trebalo je čekati nešto više od 20 godina nakon pada komunizma, odnosno oko 40 godina od uvođenja novoga obreda Mise. Tada je (2011. god.) nadbiskup Josip Bozanić na molbu jedne skupine vjernika providio redovito služenje tradicionalnoga obreda na temelju motuproprija Summorum pontificum (u nastavku: SP) u zagrebačkoj crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici. To je bio svakako po sebi veliki događaj na planu obnove Tradicije u Hrvatskoj, no pokušat ćemo ovdje malo zastati i prebaciti naše izlaganje na višu razinu.


Prije nego krenemo dalje, moramo si postaviti jedno načelno pitanje, a to je: na koji način se treba ostvarivati obnova Tradicije u Crkvi? Odgovor glasi: na isti način kako je ta ista Tradicija živjela u Crkvi sve do nastupa zlosretnih reformi kojima je ona potisnuta. A da bismo vidjeli njezina obilježja, moramo poći od onoga što čini definiciju svakoga katolika. Krist je kao veliki svećenik, prorok i kralj dao svojoj Crkvi, odnosno apostolima na čelu sa svojim namjesnikom sv. Petrom, vlast i službu posvećivanja, naučavanja i upravljanja Božjim narodom. Iz toga proizlaze tri veze jedinstva Crkve: jedinstvo u vjeri, sakramentima (bogoslužju) i vodstvu zakonitih pastira. To je ono što čini definiciju i povezuje svakoga katolika: ispovijedanje iste, božanski objavljene katoličke vjere, jedinstvo u sakramentima te podložnost i poslušnost zakonitim pastirima u svemu zakonitome. Zato je prava obnova moguća samo putem cjelovite obnove svih triju veza jedinstva i bila bi velika zabluda ograničiti tu obnovu samo na neke od ovih veza ili samo na njihove određene segmente.

ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Kako su japanski katolici sačuvali vjeru



1873. je u Japanu dokinuta zabrana kršćanstva. Misijska družba u Parizu koja se pripremala za ponovno propovijedanje Evanđelja u Japanu je po odredbi Svete Stolice čekala priliku da pošalje na novu službu mons. Vorcarda, prvoga apostolskoga vikara u Japanu. Biskup Forcard nije dobio priliku da djeluje u Japanu. Kratko nakon toga je p. Petitjean, kasniji apostolski vikar Japana, mogao ući u luku Nagasaki na Kyushu zajedno s nekoliko drugih francuskih misionara. Tako je probijen led za oživljavanje kršćanstva u Japanu.

Kratko nakon toga dogodio se najdramatičniji događaj u povijesti katoličanstva u Japanu,
kakav se nikada ne može zaboraviti. Iako je u to vrijeme podizanje crkava bilo zakonito, Japanci u njih nisu smjeli ulaziti. Mons. Petitjean je izgradio jednu u Ouri u Nagasakiju za uporabu strancima. On je tu jednoga dana molio pred oltarom kada se nekoliko starijih žena približilo crkvi, pažljivo da ih se ne bi vidjelo i prijavilo, te potom kriomice provuklo kroz vrata. Jedna od njih, približavajući mi se drhteći da i zidovi ne bi imali uši, prošaptala je: ,,Gdje je kip Blažene Djevice Marije?“ Mons. Petitjean, koji nije primijetio da su se približile, okrenuo se začuđen neočekivanim pitanjem. Prikrivajući svoje osjećaje, pokazao je prema oltaru iznad uz koji je stajao Gospin kip. Žene su neko vrijeme gledale u čuđenju i divljenju, a potom se bacile na koljena i zaboravivši suze, izlile svoje srce u molitvi, kako su se njihove oči naputile suzama neopisivih osjećaja. One koje su cijelo vrijeme živjele kao siročad, sada su se našle licem u lice sa svojom pravom Majkom, koju su neznajući tražili cijelo vrijeme te se njihovo cijelo srce uzbudilo radošću.

Kada su otkrile da su ti francuski misionari –
izaslanici koje je poslala Sveta Stolica – bili u celibatu, žene su se utvrdile u vjeri da su to uistinu pravi katolički svećenici koji su ponovno pohodili njihove obale.

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Papa Franjo i vječna sudbina duša


Svrha Crkve je slava Božja i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnoga prokletstva, sudbine koja očekuje one koji umru u smrtnome grijehu. Za spasenje ljudi je naš Gospodin prikazao svoju otkupiteljsku Muku. Gospa nas je na to podsjetila u Fatimi: prva tajna, koja je priopćena troje pastira 13. srpnja 1917., započela je strašnom vizijom mora paklenskih vatri. Da im Gospa nije obećala da će ih uzeti u nebo – piše sestra Lucija – vidioci bi bili umrli od šoka i straha. Gospine riječi su uznemirujuće i oštre: ,,Vidjeli ste pakao u koji idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi utemeljiti u svijetu pobožnost mome Bezgrješnome Srcu”. Godinu prije toga naučio je fatimski anđeo tri mala pastira ovu molitvu: ,,O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Isus neprestano govori o ,,geheni (paklu) i o neugasivome ognju (Mt 5,22; 13, 42; Mk 9, 43-49) koji je predviđen onima koji se odbiju obratiti čak i na kraju svojih života. Ta prva vatra, duhovna, znači lišenost posjedovanja Boga. To je najstrašnija kazna i ono u čemu se zapravo sastoji pakao, budući da smrt razrješuje zemaljske spone duše, koja žudi svom svojom snagom doseći Boga, ali to ne može ako je slobodno odabrala odijeliti se od Njega putem grijeha.

četvrtak, 22. ožujka 2018.

Bog i Njegove kreposti


2. Lekcija – Bog i Njegove kreposti

8. Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog najviše biće?

Kada kažemo da je Bog najviše biće, mislimo da je On iznad svih stvorenja, samopostojeći i beskrajno savršen Duh.

- Bog je iznad svih stvorenih stvari – iznad mineralnog, biljnog i životinjskog svijeta, ljudi i anđela. Neka sličnost s Bogom postoji u svakom stvorenju, od najvišeg do najnižeg. Međutim i najviši anđeli su samo slabi odraz Njegove neizmjerne savršenosti, koji je bezmjeran Stvoritelj i Vladar svemira.

Biblija:
Izlazak 3, 14 – "JA JESAM, KOJI JESAM."
Izaija 44, 6 –  "Ja sam prvi i ja posljednji, osim mene nema boga.“

9. Što je duh?

Duh je biće koje ima shvaćanje i slobodnu volju, ali nema tijela i nikada neće umrijeti.

- Duša čovjekova je duh koji neće umrijeti jer je jednostavan i nema sastavnih dijelova, a budući da je duhovna, odnosno posve neovisna o tvari u svojoj biti i u svom vlastitom nadležnom djelovanju, ona ne ovisi o stvorenjima da bi postojala i ona je ne mogu uništiti.

10.  Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog samopostojeći?

Kada kažemo da je Bog samopostojeći mislimo da On ne duguje svoje postojanje niti jednom drugom biću.

- Bog je prvi i potpuno neovisan izvor svega postojanja. Svakom drugom biću je dano postojanje, Bog je Svoje vlastito postojanje, Bog je Svoj vlastiti život, ili On je koji je.

- Očigledna je proturječnost smatrati da je Bog, koji je samopostojeći, mogao biti stvoren od nekog drugog.

Biblija:
Izlazak 3, 14 – "JA JESAM, KOJI JESAM."

11. Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog neograničeno savršen?

Kada kažemo da je Bog neograničeno savršen mislimo da On ima sve kreposti bez ograničenja.

- Bog ima u sebi, u znamenitom stupnju, kreposti u svim stvarima koje su ikada postojale ili će postojati ili koje mogu postojati. On je uzrok svih kreposti u stvorenjima. Kreposti stvorenih stvari nalaze se u Bogu na beskrajno superiorniji način.

Biblija:
Psalm 145, 3 – Velik je Gospod, hvale dostojan veoma; neispitljiva je veličina njegova.

12.  Koje su neke od Božjih kreposti?

Neke od Božjih kreposti su: Bog je vječan, svedobar, sveznajući, sveprisutan i svemogući.

subota, 17. ožujka 2018.

'Sveti' vladika Nikolaj Velimirović vs. blaženi kardinal Alojzije Stepinac



Katoličanstvo i pravoslavlje razlikuju se ne samo u vjerskome nauku, nego još više u odnosu prema društvenim stvarnostima koje iz toga proizlaze. Naš je narod to posebno mogao osjetiti u pustošenjima prošloga rata za koji nemalu odgovornost snosi i Srpska pravoslavna crkva kao podržavatelj ideologije velikosrpstva. Da to nije samo tadašnja aberacija, pokazuje nam i primjer jedne od njihovih najuglednijih ličnosti iz prošloga stoljeća, episkopa Nikolaja Velimirovića koji se istaknuo kao jedan od predvodnika žestokih antikatoličkih prosvjeda (tzv. krvave litije) protiv potpisivanja konkordata između Svete Stolice i tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Kod njega nalazimo izjave koje bismo mogli staviti u kontekst karikature koju bezbožnici pripisuju Crkvi, odnosno kršćanstvu, u jednome sasvim nezdravome i fundamentalističkom odnosu prema društvenoj stvarnosti – ideologijama, društvenim promjenama i tehničkom napretku. A sve to kao odraz raskolničkoga duha tzv. pravoslavaca – grko-istočnjaka koji su ne samo prekinuli veze s Petrovim nasljednikom i zanijekali neke druge vjerske istine, nego i pomutili zdravu racionalnost kršćanske vjere. Suvišno je spominjati da ga je SPC proglasila svetim. Tome kao kontrast stavljamo zdrav i trijezan odnos prema društvenim stvarnostima našega velikoga blaženika, nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji nije činio ništa drugo nego zdušno promicao katolički nauk papa i Crkve svih vjekova.

Nikolaj Velimirović:

,,U žalosnoj zabludi žive oni naši ljudi, koji misle da je odvajanje nacionalizma od vere, i države od crkve rezultat nekog "progresa"... Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji.

Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi."

(
Nikolaj Velimirović, San o slovenskoj religiji: Odabrane misli i besede, Slobodna knjiga – izdanja Vladimira Maksimovića, Beograd, 1996., str. 36)

,,To Evropa ne zna, i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda. Ona pre svega ne zna čija je. Onda ona ne zna ko joj je prijatelj a ko neprijatelj. Ona ne zna koga da zove Ocem a koga Sinom, zbog čega je popljuvano u njoj očestvo i sinovstvo, roditeljstvo i čedstvo. Ona ništa ne zna osim onog što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti. Njeni najučeniji sinovi su bezbožnici (ateisti), po receptu Židova. Njeni najveći naučnici uče da je priroda glavni bog, i da drugog Boga izvan prirode nema, i Evropa to prima. Njeni političari kao mesečari u zanosu govore o jednakosti (ignoranciji) svih verovanja i neverovanja, tj. ono što Židovi hoće i žele, jer im je potrebno prvo da se izjednače zakonski sa hrišćanstvom, da bi posle potisli hrišćanstvo i učinili hrišćane bezvernim, i stali im petom za vrat. Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svoga jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičovao ih svojim bičem.

Braćo moja, što Židovi tako čine protiv Boga Oca i Sina Božjeg Gospoda Isusa Hrista, to nije nimalo za čuđenje. Jer je sam Gospod Hristos, vidoviti i nepogrešni, rekao da je otac njihov đavo i da oni čine slasti oca svoga. Ali je za čuđenje da su se Evropejci, kršteni i miropomazani, potpuno predali Židovima, tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe.

(Nikolaj Velimirović, O Jevrejima, u: Nikolaj Velimirovic, Reci srpskom narodu kroz tamnički prozor (iz logora Dahau), Ihtis-hriscanska knjiga., Beograd 2000, str. 193-194.
)

,,Pronalasci evropski doveli su čovečanstvo na obronak propasti, doveli su ga u duhovni mrak i u mračnu kvarež, kakva se ne pamti u istoriji hrišćanstva. Jer, sve svoje pronalaske Evropa je uperila protiv Hrista; da li po svome sopstvenom krivoumlju ili po nagovoru Jevreja, ne znamo.

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

Ekumenizam Bratstva sv. Petra


Kada govorimo o zajednicama u kojima se služi tradicionalna latinska Misa, neki katolici drže da je razlika između Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. (FSSPX) i Svećeničkoga bratstva sv. Petra (FSSP; kao i drugih zajednica koje su u istome položaju) samo u tome da je ovo drugo od crkvenih vlasti priznato, dok prvo nije. Bratstvo sv. Petra nastalo je nakon biskupskih ređenja 1988. kada skupina svećenika FSSPX-a nije htjela prihvatiti čin ređenja koji je izvršio nadbiskup Lefebvre te se obratila Rimu s molbom za priznanjem njihove nove zajednice. Rim je odobrio tu njihovu molbu – zajednica je kanonski priznata, ali su pritom određeni izvjesni uvjeti koji će bitno oblikovati život te zajednice u datim kanonskim okvirima. Ti uvjeti su bili upravo oni koje nadbiskup Lefebvre nije htio prihvatiti i koje FSSPX do danas ne može prihvatiti zato što predstavljaju kompromis s katoličkom vjerom. To je prihvaćanje zakonitosti novoga obreda Mise i reformi proizašlih iz Drugoga vatikanskoga sabora koje su bitno zaražene modernizom te zbog toga svaki svjesni katolik ne može u njima sudjelovati, a da ne izloži svoju vjeru opasnosti. Bratstvo sv. Petra pristalo je na taj kompromis te se u njemu moderna – reformirana liturgija, teologija, disciplina, duhovnost – iako se (u pravilu) ne prakticiraju – doktrinarno promatraju kao da su na istoj razini s tradicionalnom liturgijom, teologijom, disciplinom i duhovnošću, koje time postaju stvar osobnoga izbora (preferencije) zbog estetskih, duhovnih ili kulturalnih razloga. Da je to tako, pokazat će nam jedan očiti mjerodavni primjer koji donosimo u nastavku.

U službenom glasniku FSSP-a za njemačko govorno područje Informationsblatt nedavno je izašao članak svećenika toga Bratstva p. Svena Lea Conrada koji obrađuje temu ekumenizma. U njemu nalazimo ogledni primjer kako ta načela dolaze do izražaja. Svaki iskreni tradicionalni katolik prepoznaje štetnost ekumenizma za samu bit Crkve i njegovu nespojivost s misijskim poslanjem Crkve. Ekumenizam promiče lažno jedinstvo u kome doktrinarne razlike između Katoličke Crkve i nekatoličkih zajednica postaju nebitne te se potrebno ograničiti samo na ono što je zajedničko. Bitno je samo ono što je ispravno u nekatoličkim konfesijama, a ono što je krivo – hereze (odbijanja božanski objavljenoga nauka) koje nekatolici ispovijedaju – nisu nikakva smetnja i ne predstavljaju opasnost za spasenje. Upravo po tome načelu oblikovan je cijeli članak p. Conrada. U njemu nema nijedne reference na tradicionalne izvore o temi ekumenizma (npr. Mortalium animos pape Pija XI.), nego se samo poziva na dokumente Drugoga vatikanskoga, kao i pokoncilske izvore. Nema nikakve naznake o ključnome problemu da su pripadnici nekatoličkih zajednica zbog krivovjerja koja ispovijedaju odvojeni od Crkve, nego se o njima govori samo na pozitivan način, kao što to čini Drugi vatikanski sabor.


Kao prva teološka referenca navodi se papa Ivan Pavao II. koga se naziva svetim, što upućuje na neosvještenost o problemu njegove kanonizacije, koja nije bila dopustiva zbog brojnih sablazni koje je osobno počinio. Donosi se citat iz njegove okružnice Ut unum sint, gdje se govori da je Katolička Crkva sačuvala sva dobra kojima ju je Bog opremio, dok se u drugim zajednicama nalaze 'elementi posvećenja i istine'. Dalje se citira izjava Dominus Iesus da djelotvornost tih elemenata proizlazi iz punine istine i milosti koju ima Katolička Crkva. U svemu tome upravo susrećemo ključni problem koji je prethodno spomenut: nema ni riječi o velikoj opasnosti krivovjerja u kojima su nekatoličke zajednice. Govori se samo o pozitivnim elementima, kao da je samo to bitno, a da je to što npr. protestanti odbacuju sakramente, što nemaju sv. Misu ni svećeništvo, što odbacuju Kristovu stvarnu prisutnost, sasvim sporedno. Za tu svrhu rabi se kobno dvoznačan i pogrešan izraz 'punina istine'. Ona je po tome jako vrijedna, ali je dobra i ona 'djelomična istina' i nije ni u čemu bitno defektna. No pravo stanje stvari jest da je u toj djelomičnoj istini zapravo drugi dio laž i krivovjerje koje može voditi samo u propast.