petak, 9. veljače 2018.

,,Ali Papa je tako rekao!’’: Isprike koje nam možda baš i neće pomoći na Sudnji dan



Ljudi nerijetko teško sude o suvremenim problemima, jer su nam trenutačna događanja odveć „blizu” da bismo ih mogli jasno sagledati. Osjećamo kako smo previše uronjeni u njih, gotovo kao da gazimo po vodi, nastojeći se ne utopiti. Jedan od uspješnih načina stjecanja perspektive jest vratiti se unatrag, u druga krizna razdoblja te nastojati promišljati kakve su bile implikacije tih kriza po katolike koji su ih proživljavali. Pokus koji slijedi poprimit će oblik hipotetičnih dijaloga između Krista i duše na njenome sudu.

Scenarij br. 1 odvija se godine 366.

Sudac: O, kršćanska dušo, zašto si se drznula pjevati pjesme arijanizma, s refrenom „bilo je vrijeme kada On nije postojao”? Jer, istina glasi, nije bilo vremena kada Ja nisam postojao. Ja sam vječni Sin vječnoga Oca.

Duša: Pa… bila sam zbunjena kad je Papa Liberije potpisao sporazum s carem. Svi su govorili kako je Papa priznao da ima prostora za raspravu, znaš, za elastičnost u formulama… da nije sve crno-bijelo…

Sudac: Nisi smjela to učiniti. Moja Crkva oduvijek ispovijeda moje božanstvo. Kada se pojavio Arije, smjesta je osuđen kao krivovjernik. Istina je svečano utvrđena na Nicejskome saboru te je moji sveti sve otad brane.

Duša: Pa je li na meni bilo suditi? Slušajući proturječne stvari, pomislila sam: „Ako je Papa zbunjen, kako se onda od mene može očekivati da budem sigurna?” Ne trebamo li jednostavno slijediti Papu?

Sudac: Kažeš: „Je li na meni bilo suditi?” Pa po krštenju i krizmi dao sam ti Duha Istine kako bi razlikovala istinu od laži, kao i dužnost poznavanja svoje vjere, kako bi je slijedila do smrti.

Duša: A što je s Papom, stijenom na kojoj je Crkva izgrađena?

Sudac: Papinstvo sam uspostavio kao čuvara nepromjenljivih istina Vjere i prepreku protiv novotarstva. Radi toga se naziva stijenom, a ne pijeskom. Taj Liberije, moj trideset i šesti Papa, nije bio dostojan svoje dužnosti; pokolebao se u trenutku kada je trebao ostati postojan. Promatrajući unaprijed, kažem ti kako će biti jedini Papa među pedeset i četiri biskupa Rima od svetoga Petra do svetoga Gelazija koji neće biti čašćen kao svetac.

Duša: Posramljena sam. S pravom bivam osuđena poradi svoga propusta u vjeri. Smiluj mi se, Gospodine!

Sudac: Bit ću blag prema onomu prema kojemu budem blag, i iskazati milosrđe onomu kojemu ga iskažem. Anđeli, vodite ovu dušu u oganj čistilišni, kako bi se očistila od svojih mana.

*          *          *

Scenarij br. 2 odvija se godine 638.

Sudac: Prijatelju, zašto si prihvatio i promicao pogubnu zabludu kako imam samo jednu volju, onu božansku, uz dvije naravi, božansku i ljudsku? Nisi li uvidio kako ta zabluda vrijeđa moju ljudskost i moje poslanje poprimanja, ozdravljanja, i uzvisivanja svega što je u čovjeku?

Duša: Ali, Gospodine, Gospodine, samo sam slijedila što je Papa Honorije napisao u svome pismu patrijarhu Sergiju, u kojemu se odrekao pisaca koji spominju „dvije volje.” Kao što znadeš, mnogi slijede to pismo.

Sudac:  Crkva je već iznijela istinu o Meni. Vjernici je poznaju. Papa Honorije se ogriješio o svoju dužnost. Njegova riječ ne znači ništa, ukoliko proturječi tradicionalnome nauku Crkve. Oni koji ga slijede u ovome pitanju, daleko od toga da bi bili opravdani, dionici su njegove nevjere.

Duša: No, nije li njegova krivnja što me zaveo?

Sudac: Mogla si i trebala drugačije postupiti. Smatraš li se upućenim katolikom?

Duša: Pa, mislim da jesam.

Sudac: Bila si pismena u vrijeme kada je to bila rijetkost. Imala si mogućnost učiti, i učila si. Znala si — ili si makar lako mogla saznati — koja je tradicionalna vjera Crkve.

Duša (crveneći se): Da, Gospodine, istina je sve što kažeš.

Sudac: Nasljednik Pape Honorija, Papa Martin I., pokazat će svemu svijetu nepokolebljivu vjernost koju očekujem od svojih pastira. Martin će sazvati sinodu na kojoj će osuditi monoteletizam, odvažno se suprotstavivši caru. Bit će uhićen, bačen u zatvor te prognan do smrti, a kasnije čašćen kao mučenik. Treći ekumenski sabor u Carigradu do kraja će odbaciti i posljednje ostatke ove zablude i osuditi Honorija riječima koje ću im ja nadahnuti: „Utvrđujemo da se izbacuje iz svete Crkve Božje i anatemizira Honorije koji nekoć bijaše Papa staroga Rima, radi onoga što smo našli da je napisao Sergiju, gdje je u svakome pogledu slijedio gledište ovoga potonjega i potvrdio njegov bezbožni nauk.” Papa Leon II., podržavajući ovu anatemu, napisat će: „Honorije…je pristao na onečišćenje neokaljane vladavine apostolske predaje, koju je primio od svojih predšasnika.” Osudit će ga kao onoga tko „nije, postavši apostolskim autoritetom, ugasio oganj krivovjerna nauka koji se pojavio, već je svojim nemarom ubrzao njegovo širenje.” Kako su Martin I., Leon II., i nebrojeni drugi Pape, poznavali i naučavali istinu Vjere, a Honorije ne?

Duša: Ne bih znala, Učitelju.

Sudac: Jer su odlučno odbacivali svaku profanu novotariju te se „iskreno zauzimali za vjeru nekoć predanu svetima,” kako je rekao moj sluga Juda. Svakome sam predanu pastiru stada omogućio upoznati i dalje predati istinsku Vjeru, baš kao što sam svakoj iskrenoj kršćanskoj duši omogućio primiti i prigrliti tu istu Vjeru, sve do spasenja.

utorak, 30. siječnja 2018.

Biskup Athanasius Schneider o nadbiskupu Lefebvreu


Biskup Athanasius Schneider poznat je kao veliki promicatelj tradicionalne latinske Mise i branitelj katoličkoga nauka usred velike pomutnje koja zahvaća današnju Crkvu. U nedavnom intervjuu s engleskim vatikanistom Edwardom Pentinom dao je među ostalim svoje viđenje uloge lika i djela nadbiskupa Lefebvrea. Komentar prenosimo u nastavku.

PENTIN: Kako gledate na Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Simpatizirate li njihovu poziciju?

SCHNEIDER: Papa Benedikt i papa Franjo su u različitim navratima govorili s razumijevanjem o Bratstvu sv. Pija X. Naročito je u svoje vrijeme, kao kardinal Buenos Airesa, papa Franjo pomogao FSSPX-u u nekim administrativnim pitanjima. Papa Benedikt je jednom rekao o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu: ,,On je bio veliki biskup Katoličke Crkve”. Papa Franjo smatra FSSPX katoličkim i to je izrazio javno nekoliko puta. Stoga traži pastoralno rješenje te je napravio darežljive pastoralne odredbe dajući svećenicima FSSPX-a redovne ovlasti ispovijedanja i uvjetne ovlasti za kanonsko vjenčavanje. Što više raste doktrinarna, moralna i liturgijska pomutnja u životu Crkve, sve će se više razumjeti proročko poslanje nadbiskupa Marcela Lefebvrea u izvanredno mračnome vremenu opće krize u Crkvi.


Možda će jednoga dana na njega povijest primijeniti sljedeće riječi sv. Augustina:

,,Često također božanska providnost dopušta čak i da dobri ljudi budu izbačeni iz Kristove zajednice putem silovitih zasjeda tjelesnih ljudi. Kada oni zaradi mira Crkve strpljivo podnose tu uvredu ili nepravdu i ne stvaraju novotarije u smislu krivovjerja ili raskola, time će poučiti ljude kako treba Bogu služiti s istinskim raspoloženjem i s velikom i iskrenom ljubavlju. Nakana tih ljudi je vratiti se kada se metež umiri. Ali ako to nije moguće jer se oluja nastavlja ili ako bi se njihovim povratkom mogla uzbuditi još žešća, oni se čvrsto drže nakane da traže dobro čak i kod onih koji su odgovorni za nerede i pomutnju koja ih je p
rotjerala. Oni ne stvaraju vlastite, odijeljene skupove, nego brane do smrti i pomažu vjeru za koju znaju da se propovijeda u Katoličkoj Crkvi” (De vera religione, 6, 11)

Izvor: http://wdtprs.com/blog/2018/01/bp-schneider-of-khazkstan-on-archbp-lefebvre-of-the-sspx/

četvrtak, 25. siječnja 2018.

Anđeo iz Fatime i zadovoljština na svetoj Misi



Ove godine (2016., op. ur.) slavimo stotu godišnjicu ukazanja anđela čuvara 1916. u Fatimi u Portugalu. To je jako značajan dio Božje objave u Fatimi budući da je pripremio put za Gospina ukazanja sljedeće godine. Danas, sto godina kasnije, ta poruka anđela čuvara u Portugalu zadobiva jednu dodatnu, dalekovidnu dimenziju: ona nam pomaže shvatiti ozbiljno žurnost da činimo sve što možemo, kao katolici, u obnovi tradicionalne latinske Mise. Stoga ću u ovom kratkom članku razmotriti neke najvažnije dijelove tog ukazanja i dovest ću ih u vezu s potrebom da budemo vjerni i da radimo na obnovi Mise svih vremena.

Sv. Mihael – anđeo čuvar Portugala

Anđeo s neba ukazao se tri puta te godine djeci pastirima iz Fatime – Luciji, Franji i Jacinti. Prvi puta se ukazao u proljeće, a posljednji puta u jesen. U svom prvom ukazanju, anđeo se predstavio kao anđeo čuvar Portugala. Najvjerojatnije je to bio sv. Mihael Arkanđeo. U tom prvom ukazanju, sv. Mihael je iznio poruku od neizmjerne važnosti – djeci iz Fatime, svijetu i nama katolicima 21. stoljeća. Što je rekao sv. Mihael? On, čije ime znači: „
Tko je poput Boga?“, donio je jednostavnu poruku koja je usredotočena na Boga. Naučio je male pastire moliti u klanjanju i naknadi Svemogućemu Bogu: „Moj Bože, ja vjerujem u Tebe, klanjam Ti se, ufam se u Tebe i ljubim Te! Molim Te, oprosti onima koji ne vjeruju u Tebe, koji Ti se ne klanjaju, koji se ne ufaju u Tebe i koji Te ne ljube!“ To je „molitva s neba“ koju je anđeo Gospodnji donio djeci pastirima iz Fatime za naša vremena: da bismo vjerovali u Boga, da bismo se klanjali Bogu, da bismo dali zadovoljštinu za mnoge jadne duše koje odbacuju Boga. Od tada pa sve do kraja svojih dana u ovoj dolini suza, Lucija, Franjo i Jacinta ostali su vjerni toj molitvi, često je moleći na koljenima ili u poniznoj prostraciji.

Potičem vas da razmislite i dobro razmotrite duboko značenje te molitve. Nije zanemarivo da je Bog izabrao tu molitvu vjere, klanjanja i naknade za ova naša vremena. Ta molitva upućuje na temeljni problem našeg svijeta i Crkve danas. Težak i užasan grijeh naših vremena je odbacivanje Boga: ljudi i narodi koji ukidaju sveti Božji zakon, Njegove zapovjedi i društveni red koji je Bog milostivo odredio. Trinaest godina prije ukazanja anđela čuvara, naš Sveti Otac sv. Pio X. napisao je sljedeće u svojoj inauguracijskoj enciklici E Supremi: ,,Zgranuti smo više od svega katastrofalnim stanjem ljudskog društva danas. Tko može previdjeti da društvo u današnjemu vremenu, više nego u ikojemu prijašnjemu vremenu, pati od strašne i duboko ukorijenjene bolesti koja se razvija svaki dan te ga izjeda do same srži njegova bića, koja ga vodi do uništenja? Razumijte, časna braća, koja je to bolest – otpad od Boga”. Razmislite o tome... o odbacivanju Boga. Razmislite o implikacijama. Jednom kada je Bog odbačen, što nam preostaje? Postoje milijuni i milijuni duša, uključujući i bezbrojne takozvane katolike, koji možda još govore da vjeruju u „Boga“ iako se tako ne ponašaju, zapravo (odnosno životima koje žive) ne pokazuju svoju vjeru u jednoga pravoga Boga, a niti se ne klanjaju Bogu, ne ufaju se u Njega niti Ga ljube. Samo Nebo je potvrdilo tu strašnu stvarnost u Fatimi 1916. preko sadržaja te molitve naknade koju je anđeo čuvar donio za naša vremena.

četvrtak, 18. siječnja 2018.

Svjetska molitvena osmina


Svjetska molitvena osmina za sjedinjenje svih kršćana u Katoličkoj Crkvi i za obraćenje nevjernika

Danas započinje molitvena osmina (18. - 25. siječnja) koja je pokrenuta prije nešto više od sto godina – o čemu detaljnije govori gornji izvadak iz molitvenika Kruh nebeski (1941.). Crkva je uvijek čuvala od Boga objavljeni nauk da se krivovjernici i raskolnici – oni koji ne pripadaju Kristovoj Crkvi, trebaju u nju vratiti jer izvan nje nema spasenja. Na tu je nakanu Crkva neprestano molila sve do Drugoga vatikanskoga sabora i pomutnje koju je uveo ekumenizam, gdje se promiče zabluda da nije nužno obraćenje na katoličku vjeru i da se krivovjernici i raskolnici mogu spasiti u svojim zabludama. U tom smislu će se po našim crkvama promicati sablažnjive, krivovjerničke ekumenske poruke i održavati zajedničke molitve i bogoslužja s onima koji su se odcijepili od Kristove Crkve.


A mi molimo onako kako je to Crkva uvijek činila – da se krivovjernici obrate i da se u samoj Crkvi suzbiju i osude modernistička krivovjerja koja po njoj haraju već pola stoljeća!

nedjelja, 14. siječnja 2018.

Izgubljeni pastir: kako papa Franjo zavodi svoje stado


Knjiga koja već privlači pažnju međunarodnih medija usprkos tome što će biti objavljena tek za dva mjeseca (na kraju veljače) je buduće djelo Phila Lawlera, ,,Izgubljeni pastir. Kako papa Franjo zavodi svoje stado“.

Izgubljeni pastir (napomena: Primio sam besplatan primjerak unaprijed da bih se mogao pripremiti za ovaj osvrt) je još jedna knjiga koja pruža kritički pogled na papu Franju i njegovu aktualnu vladavinu nad Katoličkom Crkvom. Prije nje su još dvije knjige zauzele sličan pristup: prva je Georgea Neumayra ,,Politički papa, Kako papa Franjo oduševljava lijevicu i napušta konzervativce“, i druga, novija knjiga pisca pod pseudonimom Marcantonio Colonna ,,Papa diktator. (Još jedna knjiga u istom stilu kolumnista New York Timesa Rossa Douthata izaći će u ožujku 2018. ,,Promijeniti Crkvu: papa Franjo i budućnost katoličanstva.)

Sandro Magister, talijanski vatikanist, nedavno je raspravljao o Lawlerovoj predstojećoj knjizi. Kao što on kaže, Lawler je jedan od najmjerodavnijih i najuravnoteženijih katoličkih pisaca u Sjedinjenim Državama. Bio je urednik „Catholic World Reporta” novinskog časopisa Ignatius Pressa, izdavačke kuće koju je utemeljio isusovac Joseph Fessio, učenik Josepha Ratzingera. A danas upravlja ,,Catholic World Newsom”. Rođen je i odgojen u Bostonu. Oženjen je i otac sedmero djece.

Prije negoli detaljnije pogledamo Lawlerovu kritiku pape Franje, trebam reći da nedvojbeno najvažnije kod njegove knjige nije novost u pristupu ili njezinoj originalnosti argumenata, već je ona sama značajna jer je Lawler istaknuti i cijenjeni katolički konzervativac – odnosno, katolik koji nije poznat kao utvrđeni tradicionalist i tako, nije očigledan papin kritičar kojega će lako odbaciti. Lawler jasno pokazuje u knjizi da se identificira s učenjima prethodnih dva pape, pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. i da još uvijek smatra da oni služe kao zaštita od nekih zastranjujućih i varljivih događaja naših vremena. Na primjer, Lawlerovo je stajalište da trebamo pristupiti Drugom vatikanskom saboru kroz Benediktovu „hermeneutiku kontinuiteta“, koja podrazumijeva da se svi dokumenti s koncila od 1962.-1965. mogu i trebaju nekako pomiriti s dvotisućljetnim tradicionalnim naukom Katoličke Crkve.

Takva perspektiva treba stajati kao protuargumenat protiv onih koji tvrde da otpor prema „reformama“ pape Franje poglavito proizlazi od ,,lefebrovaca” ili ,,tradicionalista”. Andrea Tornielli, papin povjerenik i novinar za La Stampa’s Vatican Insider, je nedavno to ovako opisao:

,,Filozof Rocco Buttiglione je rekao ovo, komentirajući ,,correctio filialis” koji optužuje papu Franju da propagira krivovjerni nauk: ,,kod porijekla mnogih doktrinarnih kritika protiv sadašnjeg Prvosvećenika postoji i suprotstavljenost njegovim prethodnicima i konačno koncilu“. A sada to zapažanje nalazi daljnju potvrdu u knjizi koju je potpisao Enrico Maria Radaelli, koji kritizira teološku misao Josepha Ratzingera i njegovo temeljno djelo „Uvod u kršćanstvo“ i koju odobrava teolog Antonio Livi, bivši profesor u Lateranu i potpisnik ,,correctio”. Ne znam sve ostale potpisnike correctio – rekao je Buttiglione prošloga listopada – One koje poznajem, neki su lefebrovci. Oni su protiv koncila, protiv Pavla VI., protiv Ivana Pavla II., protiv Benedikta XVI. i sada su protiv pape Franje.“

A kao suprotnost tome, ono što bi mogla postati najistaknutija knjiga koja daje kritički pogled na papu Franju, sada nju piše netradicionalistički katolik! Moj muž, dr. Robert Hickson, sjeća se kada je prvi puta susreo g. Lawlera i s njime raspravljao 1985. kada je ovaj došao na Christendom College da bi održao pohvalni govor o papi Ivanu Pavlu II. i Relatio Finalis izvanredne biskupske sinode iz 1985. (20 godina nakon II. vatikanskog), koji je (Relatio, op. pprev.) bio pohvala samom Drugom vatikanskom saboru kao i onome što se dogodilo u tih dvadeset godina poslije. (Značajno je da je taj dokument sastavio današnji kardinal Godfried Danneels.) Moj muž – tada profesor i voditelj odjela za književnost na Christendom Collegeu – izazvao je g. Lawlera (kao i profesora filozofije s Koledža Russella Hittingera) – a time i koncil – u vezi nekih njegovih problematičnih aspekata. Zatim je upitao želi li Koledž „štititi revoluciju Drugoga vatikanskoga sabora“ i dodao je da on vjeruje da se neki dijelovi koncilskoga nauka ne mogu pomiriti s crkvenom predajom, posebno oni o vjerskoj slobodi, sinkretizmu i indiferentizmu, ali i o milosti, iskrenoj, ali pogrešnoj savjesti i samoj naravi Crkve (de Ecclesia).

Nadamo se da će se ta rasprava s g. Lawlerom jednom nastaviti u dobroj vjeri u budućnosti. Zauzimajući suprotne strane u toj ranijoj raspravi, sada ga želimo počastiti zbog njegove hrabrosti što je zauzeo ovakav stav u sadašnjoj krizi u Crkvi.

Za mnoge čitatelje OnePeterFive-a, Lawlerova knjiga služit će najviše kao pregled onoga što smo i mi redovito izvještavali u toku ovoga papinstva, a razvija se korak po korak. Lawlerova knjiga organizirana je kronološki – započinje s izborom pape Franje i njegovim prvim programskim djelom —Evangelii Gaudium — a zatim opisuje dvije biskupske Sinode o obitelji i postsinodalnu pobudnicu Amoris Laetitia. Također se bavi i različitim problematičnim temama ovoga papinstva, poput papine reforme Kurije, njegovim izjavama o kontracepciji, rodnoj ideologiji (poznatoj izjavi ,,ona koja je on”!), islamu, zaštiti okoliša i još puno toga. Završava knjigu raspravom može li papa biti u krivu i kakav sada treba biti odgovor klera i laika.

Nećemo rekapitulirati Lawlerove – na mnogo načina bolne – opise papinih koraka revolucionarnim putem, već ćemo se koncentrirati na procjene i kritike koje g. Lawler predstavlja uz njih. Kao što kaže na početku svoje knjige:

,,Davao sam sve od sebe da razuvjerim – svoje čitatelje, a ponekad i sebe – da, unatoč nekim uznemirujućim pokazateljima, Franjo nije radikal, da ne odvodi Crkvu od drevnog izvora vjere. Ali postepeno, protiv svoje volje, došao sam do zaključka da jest. [….] Shvatio sam da se više ne mogu pretvarati da Franjo samo daje svježe tumačenje katoličkog nauka. Ne, bilo je to više od toga. On je bio uključen u smišljena nastojanja da se promijeni ono što Crkva naučava.”

utorak, 9. siječnja 2018.

Imaju li obilježja sekte tradicionalne zajednice ili koncilska Crkva?


Katolici privrženi Tradiciji željeli su uvijek samo živjeti svoju vjeru kao što su to činili naši preci. Kritičnih pitanja koja se, nažalost, danas javljaju unutar Crkve, ne bi bilo da nije došlo do revolucije Drugoga vatikanskoga sabora kada je u Crkvu prodro modernizam i zavladao njezinim strukturama. Nametnuti su nauci i prakse proizašle izravno iz modernizma te su potisnuli i prognali vjekovni katolički nauk i bogoslužje. Tako su sada katolici privrženi katoličkome nauku i bogoslužju postali marginalizirani te ih – upravo zbog njihove malobrojnosti – progresivistički bojovnici nerijetko ocrnjuju pridajući im obilježja sekte. Tradicionalni katolici nisu rabili taj diskurs, ali kada treba odgovoriti na takve optužbe, tada valja uzvratiti i pokazati pravu istinu. A ona glasi da ako bi se ikome mogla pridati obilježja sekte, onda su to upravo modernisti koji se odvajaju od katoličkoga nauka svih vjekova i iznutra cijepaju Crkvu. Da bismo to pokazali, poslužit ćemo se primjerom jedne definicije za kojom posežu sami modernisti da bi ostvarili svoj naum, a da pritom zapravo ne naslućuju da se iste riječi okreću protiv njih poput bumeranga.

"Riječ "sekta" može se tumačiti dvojako: kao grupa ljudi koja se od nečega odvojila ili kao grupa ljudi koja nekoga ili nešto slijedi. Sektama nedostaje institucionalna dimenzija i stuktura Crkve: prema darovima prepoznati, propisno obrazovani i pravilno zaređeni crkveni službenici, transparentan crkveni red i hijerarhija, teološki profilirani i pravno odobreni obredi i doktrine, te katolička perspektiva i teologija Crkve (svijest da Crkva postoji dalje od vlastitog praga)."

Upravo sva ova obilježja možemo prepoznati u tzv. 'koncilskoj Crkvi' (izraz koji je smislio mons. Benelli kada je prijetio nadb. Lefebvreu da se istoj toj Crkvi treba pokoriti). Sljedbenici novotarskih reformi koje su se u Crkvi nametnule nakon Drugoga vatikanskoga odvojili su se od Tradicije i slijede nauk modernista (Rahnera, de Chardina, Congara, de Lubaca, Kunga, Schillebeeckxa, Kaspera) koji je bio prethodno osuđen. Koncilska crkva gubi institucionalnu dimenziju zbog sveopćega kolegijalizma – nema nikakvog autoriteta, svatko može širiti hereze bez da mu se išta dogodi (jedini autoritet postoji prema tradicionalistima – netko može biti uronjen u kakve god poroke i širiti koje god hereze, ali tko pokazuje sklonosti prema tradicionalnoj Misi, toga se progoni i izopćava). Ona nema prema darovima prepoznate službenike jer ne postoji nikakva provjera – svatko može ući u bogoslovije i toleriraju se svakakvi moralni ekscesi, nisu propisno obrazovani jer su formirani na temelju modernističkoga i heretičnoga nauka po teološkim fakultetima, nisu ni pravilno zaređeni jer su ređeni po defektnome i modernističkome obredu koji je radikalno promijenjen i različit je od tradicionalnoga. Crkveni red i hijerarhija nisu transparentni jer nitko nikome ne odgovara – svatko može raditi što hoće i ne postoji nikakvog autoriteta. Obredi i nauk koji se naučava u koncilskoj Crkvi su sve samo ne teološki profilirani i pravno odobreni i ta 'Crkva' postoji samo unutar njihova modernističkoga sustava, a tradicionalisti moraju letjeti van, ili ih se u najmanju ruku mora staviti u geto i natjerati da priznaju njihove 'dogme'.

"Većina ovakvih pokreta izišla je iz većinske Crkve te prema njoj gaji agresivno neprijateljstvo."

Upravo tako, 'koncilska Crkva' proizašla je iz Katoličke Crkve svih vjekova i gaji prema njoj i njezinoj Tradiciji neprijateljsko raspoloženje te se zato modernisti stalno posipaju pepelom za prošlost Crkve.

četvrtak, 28. prosinca 2017.

Riječi ohrabrenja sv. Atanazija za katolike vjerne Tradiciji


Sv. Atanazije (296.-373.) djelovao je u vrijeme jedne od najvećih crkvenih kriza u povijesti, kada je većim dijelom Crkve zavladao arijanizam. Ova hereza nijekala je Kristovo božanstvo i promatrala Krista kao Božje stvorenje – doduše savršeno, ali ipak ograničeno koje nije istobitno s Ocem. Arijanci su progonili katolike vjerne objavljenomu nauku te su uspjeli zauzeti i crkve iz kojih su tradicionalni katolici bili protjerani. Nešto vrlo slično prolaze vjerni katolici i u današnjem vremenu, kada se posvuda po Crkvi nametnula zabluda modernizma – u nauku i bogoslužju, te se tradicionalnim katolicima ne dopušta da slave Boga kao što su to činili njihovi preci kroz sve vjekove – uskraćuje im se pristup crkvama te ih se progoni. Zato se sljedeće riječi ovoga velikoga sveca i crkvenoga naučitelja mogu s punim pravom primijeniti i na današnje vrijeme te iz njih možemo izvući pouku i utjehu.

,,Neka vas Bog utješi!... Ono što vas ožalošćuje... je činjenica da su drugi zauzeli nasilno crkve, dok ste vi cijelo ovo vrijeme vani. Činjenica je da oni imaju građevine, ali vi imate apostolsku vjeru. Oni mogu zauzeti naše crkve, ali su izvan prave vjere. Vi ostajete izvan mjesta bogoštovlja, ali vjera prebiva u vama. Razmislimo što je važnije, mjesto ili vjera? Očito, prava vjera. Tko je izgubio, a tko dobiva u toj bitci: onaj koji drži građevine ili onaj koji čuva vjeru?...

Istina, građevine su dobre kada se ondje propovijeda apostolska vjera, one su svete ako se sve odvija na sveti način...

Vi ste oni koji su sretni, vi koji ostajete unutar Crkve po svojoj vjeri, koji se čvrsto držite temelja vjere koji je došao do vas apostolskom Predajom i ako ju je sramotna zavist pokušala potresti puno puta, nije uspjela. Oni su ti koji su otpali od nje (vjere) u trenutnoj krizi...


Nitko nikada neće nadvladati vašu vjeru, ljubljena braćo, i vjerujemo da će nam Bog jednoga dana vratiti naše crkve...

Zato što nasilnije oni pokušavaju zauzeti mjesta bogoštovlja, tim više se odjeljuju od Crkve. Oni tvrde da predstavljaju Crkvu, dok su u stvarnosti oni ti koji se sami iz nje isključuju i zastranjuju...

Čak i ako katolici vjerni Tradiciji budu svedeni na šačicu, oni su ti koji su prava Crkva Isusa Krista.”

(Coll. Selecta SS. Eccl. Patrum. Caillu and Guillou, sv. 32, str. 411-412).

utorak, 19. prosinca 2017.

Zašto moram trpjeti? (X.)


Sprječavanje opasnosti vječne propasti

Deseti razlog zašto moramo trpjeti je ovaj: Bog, čije je znanje o našoj budućnosti savršeno kao i znanje o našoj prošlosti i sadašnjosti, predviđa da bi život bez križa sigurno bio uzrok našega vječnoga prokletstva.

Kada bismo vidjeli dijete koje odaje jaku sklonost laganju, krađi i okrutnosti koje nikada ne ispravljaju njegovi previše popustljivi roditelji, već ga radije tetoše pa čak i ohrabruju njegove zle sklonosti, mogli bismo predvidjeti s popriličnom sigurnošću da će to dijete postati kriminalac i na kraju skončati svoj život u kaznionici ili na vješalima. Istina, ništa nije dalje od djetetova nauma za takvu mogućnost. Dijete može slaviti svoju slobodu od zdravog obuzdavanja, ali ako znamo ponešto o ljudskoj naravi i povijesti zločina, možemo dosta precizno prognozirati karijeru takvoga djeteta.

A tako možda Bog vidi da bi dugi život, robusno zdravlje, sjajni talenti, časti, prosperitet, bogatstvo, uspjeh u poslu, politici ili društvenom životu bili uzrok našega vječnoga prokletstva. Mi niti znamo niti sumnjamo da se u našemu karakteru skrivaju razne zle sklonosti, na sreću još u stanju privremene neaktivnosti. One sada leže u nama uspavane uglavnom iz razloga što još nedostaju pogodni uvjeti za njihov razvoj. Kada bi se javili ti pogodni uvjeti, kada bismo bili smješteni u drugačije okolnosti, te uspavane sklonosti bi se probudile i narasle u strasti tako jake i tako žestoke da bi se posve otrgle našoj kontroli. Prije negoli bismo se snašli, našli bismo se naglavce u počinjanju grijeha i zločina za koje nikada ne bismo pomislili da smo ih skloni počiniti.

U svjetlu te istine, nastavit ćemo prikazivati kako su nesreće često veliki blagoslov, ukoliko sačuvaju čovjeka od nesreće vječne propasti.

Stanje siromašnih

Pogledajte oko sebe i vidite kakva zla često prate posjedovanje bogatstva. Zar ne poznajemo katolike koji su bili pobožni i revni toliko dugo dok su bili siromašni ili u umjerenom blagostanju, ali su postali mlaki u prakticiranju svoje vjere ili je posve napustili čim im se sreća počela smiješiti i čim su se dokopali bogatstva? Počeli su se smatrali neovisnima od službe Bogu. Više nisu osjećali potrebu za molitvom i sakramentima budući da im je novac priskrbio sve za čime su žudjeli. Sada je svemogući dolar bog kojega štuju i na kojega se oslanjaju.

petak, 8. prosinca 2017.

Pravda i pravo temelj su prijestolja Njegova


Evo nas u novoj liturgijskoj godini, ona započinje Isusovim govorom o ponovnom dolasku, ali dolasku koji zahtijeva spremnost a ne pospanost. Kao u dane Noine, takav će biti dolazak Sina Čovječjega, govori Gospodin. Svijet ide svojim tokom, sa svojim zakonima i ne obazire se na ono što će biti u vječnosti, već samo ono što je sada i ovdje. Sadašnjost je zamka ovoga svijeta, jer čovjek je zaokupljen životom koji je prolazan. Gospodin otvara budućnost, On misli na našu vječnost koja pretpostavlja zalaganje danas, a ne miran ili udoban život. Nalazimo se u svakodnevnoj duhovnoj borbi ovdje na Zemlji, no ta borba nije vječna, iako je konačna. Borba za Kraljevstvo ljubavi i mira, pretpostavlja ispravan stav pojedinca. Stalno zalaganje za vladavinu pravde na ovome svijetu: pravde a ne prava! Pravda koja izvire iz samog temelja prijestolja Božjega, jer psalam br. 97 govori: Pravda i pravo temelj su prijestolja Njegova! Pravda i pravo zajedno, a ne odvojeno. Pravda i pravo jesu nerazdvojni udovi jednog počela, a to je Bog sam. Gdje nema pravde, nema ni ljubavi, a ljubav je milosrđe. Gdje je pravo odvojeno od pravde, nastaje konfuzija. Zar nije upravo ovo najveći problem nama danas?

Pravda je dati svakome ono što ga pripada na sveopćoj razini, npr. nekoj državi, zajednici, obitelji… a pravednost je učinjena uvijek od pojedinca k pojedincu, npr. gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, putnika primiti. Tako dolazimo do pojma pravde i pravednosti koja je istovjetan pojam, a izvor ima u Božjim zapovijedima. Božje zapovijedi pretpostavljaju pravdu (uključujući i pojam pravednosti), a puninu ostvaruju u milosrđu, koja je plod ljubavi proizašle iz pravde. Upravo polazeći od pravde Staroga zavjeta, Ivan govori u svojoj prvoj poslanici: "Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške" (1 Iv 5, 3).

Kada slušamo evanđelje, nama se često čini kako je život upravo prikazan kao teška žrtva, nemoguća misija koja od nas traži toliko toga. No, Radosna vijest je spasenje, a ne propast. Bog pred nas stavlja izbor ZA ili PROTIV i nadodaje preko proroka Starog zavjeta: "Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek" (Pnz 30,20). Život dakle biraj, a gdje je taj život? On ne pada s neba sam od sebe, nije to mana s neba, nego mnogo više. Život dolazi od konkretnog čovjeka, muškarca i žene, i vrhunac poslanja ima u obitelji. To nije pravo samo po sebi, to je prije svega pravda. Zašto? Upravo jer je Stvoritelj u svojoj Mudrosti stvorio muškarca i ženu kao stup društva, i dao im je zadatak. Pročitajmo pomno Knjigu postanka, i sve je jasno! Tamo stoji zapisana Stvoriteljeva zapovijed: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" (Post 1, 28). Je li jasna Gospodnja zapovijed? Njegova zapovijed ima temelj u pravdi i pravu. Pravdi, jer muško i žensko stvori ih! U pravu jer govori Bog čovjeku kako ga postavlja vladarom svega stvorenja. Gospodin daje od svojega, i to je pravo, pravo koje ima temelj u pravdi, ljubavi prema čovjeku.

nedjelja, 3. prosinca 2017.

,,Papa diktator”: tajanstvena nova knjiga pruža pogled na papu Franju „iza maske“


Značajna nova knjiga o Franjinu papinstvu trebala bi biti objavljena na engleskom sljedećeg ponedjeljka, 4. prosinca, nakon što je prema glasinama talijansko predstavljanje ranije ovoga mjeseca privuklo mnogo pažnje i bilo vrlo uspješno. Naslov joj je Papa diktator, a za predbilježbu na Amazonovoj stranici opisana je kao „insajderska priča o najtiranskijoj i najneprincipijelnijoj papinoj vladavini modernih vremena“.

Knjiga obećava pogled „iza Franjine maske“, navodno „genijalnoga čovjeka (običnih) ljudi“, otkrivajući kako je on „osigurao svoju poziciju kao diktator koji vlada strahom i koji je sklopio savez s najkorumpiranijim elementima u Vatikanu da bi spriječio ili promijenio pravac reformi koje su se od njega očekivale“.

OnePeterFive nabavio je unaprijed kopiju engleskoga teksta i još je čitam. Iako će većina sadržaja biti barem površno poznata onima koji su pratili ovaj neobični pontifikat, on se bavi u pojedinosti mnogim važnim temama koje smo pokrivali na našim stranicama, pružajući dodatnu korist skupljajući ih na jedno mjesto.
Autor djela je naveden kao Marcantonio Colonna – providno pametno smišljeni pseudonim koji ima značenje za katoličku povijest; povijesni Colonna bio je talijanski plemić koji je služio kao admiral papinske flote u bitci kod Lepanta. Njegova autorska biografija govori nam da je diplomirao na Oxfordu i da ima veliko iskustvo u povijesnom istraživanju te da živi u Rimu od početka Franjina pontifikata, čija je povezanost s vatikanskim insajderima – među kojima su i kardinali i druge važne osobe – pomogla složiti ovu zanimljivu slagalicu. Razina potencijalne kontroverzije povezane s knjigom izgleda da je navela neke novinare u Rimu da budu lukavi kada se radi o tome da svrnu pozornost javnosti na nju (iako se govori kako je vrlo često tema privatnih razgovora), bilo iz straha od odmazde – Vatikan je nedavno postao poznat da isključuje ili da se loše odnosi prema novinarima kod kojih se sumnja na neprijateljstvo – ili nekog drugog razloga te ostaje nejasno. Značajne iznimke od te sumnjive tišine uključuju snažnog Marca Tosattija – koji je već počeo raspakiravati tekst na svojoj stranici Stilum Curae i profesora Roberta de Matteija, koji piše da knjiga potvrđuje nedavnu izjavu kardinala Müllera da postoji „čarobni krug“ oko pape koji „sprječava otvorene i uravnotežene rasprave oko doktrinarnih problema koji su se pojavili“ u prigovorima poput dubije i Correctio filialis (sinovske opomene), a da postoji u Franjinu Vatikanu „klima špijuniranja i obmane“.